Violić i uštrojena kulturna politika

Htjeli smo traperice i šuškavac iz Trsta, sad imamo automobile, supermarkete, mobitele, iPadove, internet... , no za sve to je nužna BANKA, U tome nema niša loše ali , kako smo neki dan imali priliku vidjeti, BANKA je bez konzultacija s vladom počele izdavati novac te sada imamo posla s vršenjem vlasti u čistome stanju, bez obzira na suverenost ili reprezentaciju, ili s Integralnom Stvarnošću negativne moći. Sve dok izvodi svoju suverenost iz reprezentacije, dok postoji neki politički razlog, vlast u svakom slučaju može biti uravnotežena, može ju se ukloniti ili osporiti. No, nestanak te suverenosti ustupa mjesto razuzdanoj, divljoj vlasti, bez protivničke strane (no, ta divljina nije više prirodna, nego tehnička). Za nju bi se, nekim čudnim obratom, moglo reći da sliči ustrojstvu primitivnili društava koja su bila, po Claude Levi-Straussu, društva bez povijesti jer nisu poznavala vlast. A što ako u današnjem globalnom društvu, u sjeni te integralne vlasti, opet postajemo društvo bez povijesti? Danas kad je gotova igra transcendencije, gotovo je s paradoksalnom igrom prisutnosti i odsutnosti i kad jedino ostaje integralni oblik stvarnosti čiji smo svi mi izvršitelji teško je govoriti a još teže razumjeti: KAZALIŠTE U DRUŠTVU — DRUŠTVO U KAZALIŠTU . Sad imamo društvo bez kazališta i pokoje kazalište ali bez društva! Ono što je još bilo samo relativni idealizam ustupa mjesto apsolutnom idealizmu, onome novih informacijskih tehnologija u kojima je krhka ravnoteža subjekta i objekta uništena u korist totalne apstrakcije. Transparent \'Dolje kapitalizam\' nose prosvjednici organizirani preko – Facebooka. Za kazališne vrijednosti zalažu se novine u kojima „odnedavno Želimir Ciglar radi posao novinarskog početnika: fotografira poznate na špici i propituje ih kad će na godišnji i je li im dobra kava. Večernjaku više ne treba kazališni kritičar, pa onda eto... „Jutarnji.hr Datum objave 06.08.2009 06:39“ Simulakrum nije dakle ono što istinu skriva, već ono što skriva njezinu odsutnost. Integristi stvarnosti naoružani su magičnim mišljenjem koje miješa poruku i glasnika: govorite li o simulakrumu, vi ste taj simulator, govorite li o virtualnosti rata, vi ste njezin sukrivac, u prijeziru stotina tisuća riječi. No, ako je stvarnost stvar vjerovanja i ako su svi njezini znakovi koji izazivaju vjeru izgubili vjerodostojnost, ako postoji temeljno nepovjerenje prema stvarnome, a njegovo načelo neprestano tetura, nismo mi, glasnici simulakruma, ti koji su stvari uronili u to nepovjerenje, nego sam sustav koji je dražio tu neizvjesnost koja danas dopire do svega, sve do osjećaja postojanja.

ah nista o holokaustu