Prve slike tonuće “Costa Concordije”, dok su preostali očajnici još skakali u čamce za spašavanje, 13. siječnja obišle su svijet. U sljedećih nekoliko dana nasukani, napola potopljeni brod dominirat će svim važnijim vijestima.

Pogled u utrobu grdosije

I dok su se mediji uglavnom bavili odgovornošću kapetana-kukavice Francesca Schettina, zbrajali nestale i poginule te pokušavali utvrditi identitete žrtava, zagriženiji filmofili možda su se okrenuli internetu ili upalili DVD da provjere odakle im je taj brod poznat.

A poznat je sigurno svakome tko je gledao “Film-socijalizam” redatelja Jean-Luca Godarda, koji je nakon premijere u Cannesu 2010. godine podijelio kritiku i struku.

U svojem filmu, zapravo jednoiposatnom eksperimentalnom patchworku kadrova plovidbe, filozofskih citata i grotesknih prizora zapadnjačke dekadencije, veliki je redatelj upravo “Costa Concordiju” upotrijebio kao metaforu zapadnoeuropskog društva, koje je skrenulo s prave rute i nepovratno plovi u propast! Havarijom broda na kojem je snimljen, taj je važni (i često osporavani) film dobio jednu novu, gorko proročansku dimenziju. A gledatelji priliku da još jednom zavire u utrobu tragično izgubljenog luksuznog kruzera.

Znatiželja kojom se ovaj film gleda nakon spoznaje da se radi upravo o potopljenoj “Costa Concordiji” mogla bi nadmašiti onu kojom smo ga gledali dok je bio “samo” još jedan produkt Godardove redateljske ekscentričnosti. Jer htjeli mi to priznati ili ne, postoji nešto posebno zanimljivo u promatranju poprišta tragedije. U Godardovu filmu furiozno se izmjenjuju dokumentarni i igrani kadrovi, skicirajući život na krstarenju. Njegova turobna vizija svega što izjeda europsko društvo, od vremena Homera i Platona do ere interneta, i još malo dalje, u “Costa Concordiji” je zaista pronašla savršenu kulisu.

Unutrašnjost “Costa Concordije” bila je kičasta poput tipičnog lasvegaskog hotela, s molitvenim oltarima samo par metara od ogromnog rotirajućeg šanka, kasinima s pogledom na pučinu koju zapravo nitko ne gleda, ogromnim staklenim liftovima koji otkrivaju svu raskoš broda kojim se motaju dokoni bogatuni, ratni zločinci, UN-ovi dužnosnici...

Svatko od njih govori nekim svojim jezikom, na brod je donio neke svoje navike, običaje i interese koji se gube u šarenilu LED dioda, bljeskalicama fotoaparata, zvukovima koji se pretapaju na svakom koraku i danonoćnom kretanju među bezbroj slobodnih aktivnosti i usluga koje brod nudi. Poput tužnog klauna u toj se vrevi pojavljuje američka kantautorica Patti Smith, rezignirano šećući palubom s gitarom u ruci, pjevajući pjesme koje putnicima ništa ne znače.

Pravi turisti na brodu, koje je Godard krišom snimao u apsurdnim aktivnostima poput aerobike na suhom, dok na ekranu ispred njih ljudi vježbaju u vodi, nesvjesni su pijuni koji opčinjeni blještavilom krstarenja ne vide kako zapravo srljaju u propast.

Redatelj bez suosjećanja

Radilo se o metafori dekadentnog, otuđenog Zapada ili sasvim konkretnom prikazu svakodnevice putnika koji će uskoro spašavati vlastite živote, Godard nije mogao biti više u pravu dijagnosticirajući bolesti jednog sustava na zalasku.

Naravno, njegov “Film-socijalizam” manje je film o životu na brodu u doslovnom smislu, a više zbroj raskošnih metafora, zajedljivih umjetničkih komentara, filozofskog promišljanja europskoga naslijeđa i sitnih povijesnih trivijalnosti kojima Godard hrani strpljivog gledatelja. Ali sad, u kontekstu nedavne havarije, zanimljivo ga je gledati i kao posljednju, tjeskobnu razglednicu s potonule “Concordije”.