Nakon kratke i teške bolesti u Zagrebu je u osamdesetoj godini umro velikan hrvatskog filma Krsto Papić.

Jedan je od predvodnika tzv. hrvatskog autorskog filma, generacije (Babaja, Berković, Vrdoljak, Radić…) koja je u drugoj polovici 1960-ih i početkom 1970-ih već počela odvajanje domaćeg filma od uhodanih kanona bivše socijalističke kinematografije i pripadajućih im tema te se oblikovala u zreli umjetnički val. U tom razdoblju nastaju njegova najznačajnija igrano-filmska djela „Lisice“ (1969.) i „Predstava Hamleta u Mrduši Donjoj“ (1973.), ali istodobno Papić jednako značajno, ako ne i značajnije, bilježi uspjehe dokumentarcima „Kad te moja čakija ubode“ (1969.), „Čvor“ (1969.), „Nek' se čuje i naš glas“ (1971.), „Mala seoska priredba“ (1972.) i drugima u kojima razgolićuje manje glamurozne strane života u bivšem sistemu.

U tom razdoblju glavna je kvaliteta njegova redateljskog rukopisa sirovost i oporost, potpuno suprotni prenapregnutosti većine djela hrvatske i bivše jugoslavenske kinematografije u svim njihovim razdobljima.

Papić je rođen u Vučedolu, u Crnoj Gori, 7. prosinca 1933. godine. U Zagreb je došao na poziv Veljka Bulajića (manje je poznato da su njih dvojica bratići u prvom koljenu) kojem je asistirao na filmovima „Vlak bez voznog reda“ i „Uzavreli grad“. Debitirao je kao redatelj omnibusom „Ključ“ (1965.), a prvi samostalni dugometražni projekt bio mu je film „Iluzija“ iz 1967. godine.

Nakon svog najznačajnijeg autorskog razdoblja napravio je stilski odmak prema filmovima naglašenije žanrovske orijentacije (npr. fantastika u „Izbavitelju“) ili nešto populističnijih tema kao što je bila „Tajna Nikole Tesle“ (1980.). Ali u slučaju ovog potonjeg filma, koji s kritičnijeg stajališta ne kotira osobito u njegovoj filmografiji, nekoliko je minuta izvrsnog dokumentarnog uvoda bilo sasvim dovoljno da upute na talent starog majstora koji iz nekog razloga taj dio svoje autorske osobnosti tretira kao fusnotu.

Papićeva uloga ponovno je postala vrlo značajna na prelasku iz bivše države u novu. Njegov veliki kinohit „Život sa stricem“ (1988.), praktički je (uz Schmidtov „Sokol ga nije volio“) ispratio hrvatski film iz jugoslavenske kinematografije, a onda ga tri godine poslije „Pričom iz Hrvatske“ (1991.) uveo u njegovo novo stanište koje za domaći film, ali ni za Papića samog više neće biti ni izdaleka tako plodno.

„Priča iz Hrvatske“ nije naišla na osobito povoljne reakcije kritike, a unatoč tome što je sadržavala prvu glasniju primjedbu na račun političkog konvertitstva, tada aktualnog preoblačenja odijela i transformacija drugova u gospodu, jedan je od prvih filmova nove kinematografije na kojem će se još dugo brusiti dilema: je li za umjetničku higijenu bolje kada se društvo kritizira jezikom aluzija i metafora ili je s novostečenom slobodom govora potrebno tražiti neke suptilnije načine izražavanja od izravnosti koju nova država dopušta?

Otada je Papić, redatelj nevelike filmografije od svega deset igranih filmova u gotovo 40 godina, snimio još tri filma: komediju „Kad mrtvi zapjevaju“ (1999.), fantastiku „Infekcija“ (2003.) i najnoviji „Cvjetni trg“ (2012.), mafijašku dramu koju je prikazao ljetos u Puli, ali skorašnju zagrebačku premijeru i početak distribucije, na žalost, nije dočekao.