Bila je 2001. ili 2002. godina i ja sam se kao jedva punoljetna pankerica penjala na motovunsko brdo. Nismo imali sasvim jasnu ideju kamo idemo, što ćemo jesti i gdje ćemo spavati, ali znali smo da se tamo održava festival na kojem treba biti.
Moj život možda bi išao u potpuno drugom smjeru da te prve godine na samom ulazu u grad nisam srela mladu redateljicu Danu Budisavljević koja me pitala želim li volontirati s njima. Moj zadatak bio je jednostavan: sjediti na zidiću pred galerijom u kojoj se održavala festivalska izložba i paziti da se ne dogodi neka katastrofa, a zauzvrat sam imala skromni obrok i još skromniji smještaj. Obrok je, ruku na srce, bio važniji jer na festivalu skoro nitko nije spavao.
Penjući se na to isto motovunsko brdo dvadeset i kusur godina kasnije, shvatila sam da u mojem životu nije bilo ni jedne punoljetne godine a da nisam bila na Motovunu. Uz festival sam vezana više od pola svojeg ukupnog života, što ga čini mojom apsolutno najdužom aferom i neraskidivim dijelom mojeg identiteta.
Na Motovunu sam se razvijala kao osoba i filmska radnica: tu su se događale i raspadale ljubavi, plesalo se, znojilo, smijalo, plakalo… Tu sam prvi put vidjela "Smrt gospodina Lazarescua" Cristija Puiua koji mi je otvorio prozor u rumunjski novi val, družila se s velikanima poput Kena Russella, Rubena Östlunda i montipajtonovca Terryja Jonesa, učila gledati, razgovarati i pisati o filmu. Tu sam naučila puštati muziku i otkrila kakav je osjećaj kada ti ljudi viču "hoćemo još"!
U međuvremenu sam od ljetnog studentskog posla u Nacionalu postala urednica kulture u Večernjem listu, a od festivalske volonterke selektorica glavnog programa. Koji god da sam "pravi" posao u životu radila, u startu sam naglašavala jedno: zadnji tjedan srpnja rezerviran je za moj odlazak na Motovun.
Uspon na motovunsko brdo ove je godine bio posebno emotivan jer znala sam da se festival ovdje događa zadnji put. Programi, gradovi i ljudi ponekad odrastu u različitim smjerovima, a s dvadeset i pet godina i tako je pristojno napustiti svoj prvi dom. Pa ipak, malo je kome lako spakirati kofere i otisnuti se u novi svijet.
U najvećoj oproštajki koju sam u životu organizirala ovog su nam se vikenda pridružili najbolji europski glumac Zlatko Burić, finska glumačka zvijezda Jussi Vatanen, braća Sergej i Branislav Trifunović, redatelj Radivoje Andrić, pa Tihana Lazović, Iva Mihalić, Slavko Sobin, Dubravka Turić, Ivanka Mazurkijević, Andrej Korovljev… Sve su to umjetnici koji su kao i ja odrastali uz Motovun, festival koji nas je pretvorio u ljude kakvi smo danas. I svima nam je bilo stalo da zajedno dočekamo onu zadnju motovunsku zoru prije nego što krenemo u novu veliku avanturu.
Zahvaljujući redatelju Neviju Marasoviću i producentici Nini Petrović koji su postali dio naše festivalske ekipe, ovoga se tjedna selimo na Petehovac, izletište iznad Delnica koje smo pretvorili u mali filmski raj. Nova lokacija znači novu energiju, čisto platno po kojem možemo crtati bez straha da će naše šare nekome zasmetati. U šumi kojom kroz godinu vladaju medvjed, ris i vuk podigli smo otvorena i zatvorena kina, uredili prostore za razgovore, ples i druženja, isplanirali gdje ćemo jesti, a gdje nitko neće spavati.
Možda još ne znam kako će izgledati petehovačke zore, ali penjući se prvi put na to novo brdo, nekako sam osjetila da bih tu mogla provesti idućih dvadeset pet godina. I to mi je jedino bitno.
