Ima li turistički grad poput Dubrovnika, čija je stara jezgra pod zaštitom UNESCO-a (koji je zaštitio i festu sv. Vlaha kao nematerijalnu baštinu), gdje se najviše zarađuje na hrani, jelu, brzopoteznim suvenirima, parkiranju i noćivanju, uopće više živaca za staromodnu kulturnu muzejsku ponudu? Žele li tisuće gostiju s kruzera ili iz crnogorskih i međugorskih noćišta u Dubrovniku vidjeti išta više osim veličanstvenih zidina ili lizuckanja sladoleda kugla kojega stoji deset kuna?
Sudeći prema podacima Dubrovačkih muzeja, hoće. Iako skrbe za pet specijaliziranih muzeja, od kojih Arheološki nikako ne može doći do krova nad glavom pa je sada podstanar u Revelinu koji je pretvoren u velebni diskoklub i šank dug tridesetak metara, Dubrovački muzeji godišnje zabilježe 350.000 posjetitelja. Brojka je impresivna, a ni ova još uvijek recesijska godina nije podbacila.
– Lani smo imali povećanje broja posjetitelja od tri posto, a brojke za prvih šest mjeseci ove godine izvrsne su. Zabilježili smo 143.487 posjetitelja, što je tridesetak posto više nego lani. Brojka je rasla i zbog turističke kartice Dubrovnik koja nudi ulaz u više muzeja unutar gradske jezgre. Na žalost, prihod od kartice slijeva se izravno u proračun Grada Dubrovnika. Zasad od toga dijela prihoda mi u Dubrovačkim muzejima nemamo ništa. Zasad – pomalo rezignirano govori ravnateljica muzeja Pavica Vilać.
No, odmah optimistično dodaje da su Dubrovački muzeji pravi fenomen među hrvatskim muzejima jer od vlastitog prihoda financiraju veći dio plaća, omogućuju dodatne programe, skrbe za neprocjenjivu baštinu koja im je povjerena, a među kojom se ističe Knežev dvor, taj dubrovački biser nad biserima u kojem se nalazi bogata povijesna zbirka s vrijednim slikama i kipovima, namještajem... ali i tvrđava sv. Ivana i žitnica Rupe.
Muzeji isplaćuju sami sebe
– Razina vlastitih prihoda u prošloj godini iznosila je čak 84 posto od ukupnih prihoda, što znači da Muzeji gotovo pa da isplaćuju sami sebe. Tu valja uračunati i da smo za potrebe festivala i priredbi pod pokroviteljstvom Grada, koji je naš osnivač i vlasnik, omogućili termine u vrijednosti od najmanje milijun i pol kuna – kaže Pavica Vilać.
I spominje tu priredbe Dubrovačkih ljetnih igara, festivala Rachlin i prijatelji, Festivala rane glazbe, projekta The Best in Heritage, koncerte Dubrovačkog simfonijskog orkestra... Kada bi Muzeji mogli naplaćivati najam i za te priredbe, gdje bi im bio kraj kada se zna da sat najma stoji tri tisuće kuna plus PDV. Trenutačno im komercijalno iznajmljivanje najbolje ide u svibnju, kada se festivali još nisu zahuktali. A lipanj, srpanj, kolovoz i rujan rezervirani su za svu silu koncerata od kojih Dubrovačkim muzejima ne ostaje ni kuna. A moraju skrbiti za Knežev dvor, svoju i dubrovačku zlatnu koku, čiju taracu, primjerice, pod hitno treba sanirati, i to po cijeni od milijun i pol kuna. Pola milijuna kuna dao je gradonačelnik Vlahušić. Za preostalih milijun moraju se snaći kako znaju, da im obilna kiša ne bi opet poplavljivala atrij i pretvarala ga u nemali duboki bazen.
Muzeji, koji bi mogli plivati u novcu i onda izdašnije financirati i obnovu spomenika nulte kategorije za koje skrbe, da im se ne uskraćuju prihodi od turističke kartice i da im se dopušta komercijalno korištenje Kneževa dvora i Rupa kroz cijelu godinu, okreću se vlastitim marketinškim akcijama. Tako su otvorili suvenirnicu s doista iznimnim suvenirima, od kravata do kolekcije svilenih marama Ruža vjetrova i Tabulat. Tu su i razne skulpture, od sv. Vlaha pa do skulpturice onog čuvenog dobrotvora Miha Pracata koja se prodaje za više od 14.000 kuna (!?). To je u komisiji, objašnjava ravnateljica i pokazuje pregršt ukusnih suvenira kojima Muzeji obilježavaju aktualnu izložbu posvećenu 300. godišnjici rođenja Ruđera Boškovića.
– Ako mi nećemo brendirati Boškovića, tko će? – pita se ravnateljica ponosna da će sveobuhvatna izložba o tom čuvenom znanstveniku i jezuitu, možda i najvećem dubrovačkom sinu, već ove godine u palaču UNESCO-a u Pariz. No, čudi se što je država s milijunima kuna financirala obljetnice Nikole Tesle i Marina Držića, dok je kod Boškovića bila prilično suzdržana.
– Htjeli smo na izložbi izložiti i originale iz zbirke Bošković koju posjeduje sveučilište u Berkeleyu, koje je zbirku otkupilo od jednog diplomata, ali dobili smo samo mikrofilmove. No, tu su dva Ruđerova portreta, od kojeg je jedan naslikao Ivo Dulčić, nastala po onom najpoznatijem Boškovićevom portretu iz 18. stoljeća, radu Roberta Edgea Pinea koji je, na žalost, ukraden iz dubrovačkog Franjevačkog samostana još sedamdesetih godina prošlog stoljeća – kaže ravnateljica koja je žalosna što ne može izložiti cijeli fundus Dubrovačkih muzeja.
– Nema u svijetu muzeja koji može izložiti cijeli fundus. Zato stalno mijenjaju svoje izloške, kako bi bili atraktivni posjetiteljima, pa to činimo i mi – kaže Pavica Vilać pokazujući nam i one čuvene, nedavno u Zagrebu restaurirane Zelence koji su sa Sponze došli otpočinuti u zatvorskim prostorijama Kneževa dvora. Već sljedeće godine suvenirnica bi trebala i prodavati ljupke Zelence kao skulpturice koje bi mogle postati najpoznatiji i najtraženiji suvenir Dubrovnika.
Kako u Dubrovniku djeluje i Društvo prijatelja dubrovačke starine koje skrbi za zidine koje godišnje posjeti mnoštvo od 730.000 ljudi, pitamo kako Dubrovački muzeji, u čijem su sastavu i Pomorski, Etnografski i Muzej suvremene povijesti, surađuje s tom udrugom? Ima li tu konkurencije i ljubomore, dubrovačkog inata?
– Suradnja je izvrsna. Pa oni su nam pomogli u preseljenju arheološkog fundusa iz Revelina iz kojeg smo ga morali ukloniti. Poklonili su nam police, ali i omogućili obnovu prozora na biforama Kneževa dvora za koje je trebalo muransko staklo nabaviti iz Venecije. Samo su ti prozori stajali više od pola milijuna kuna. Dvor je izuzetno zahtjevna i skupa zgrada – kaže ravnateljica. Zadovoljna je i što, otkad je lani ponovno obnovljena žičara do Srđa, sve više posjetitelja ima i Muzej suvremene povijesti, nukleus muzeja Domovinskog rata u tvrđavi Imperijal koja zahtijeva temeljitu obnovu. No, za manju izložbu iz ratne nedavne dubrovačke povijesti turisti pokazuju znatno zanimanje i plaćaju ulaznicu da bi je vidjeli.
Bez njih ne bi znali za Ruđera
A već sljedeće godine Dubrovački muzeji pripremaju novi atraktivni mamac za strane, ali i domaće goste. Veliku izložbu o svetom Vlahu, dubrovačkom nebeskom zaštitniku. I kao što danas Ruđer Bošković, kojeg svojataju u Talijani i Srbi, na posjetitelja Dubrovnika gleda sa svih mogućih mjesta, i sa zidina i s gradskih autobusa i jumbo plakata, tako će i sv. Vlaho, čije se skulpture nalaze kao posijane po starim zidinama grada, 2012. biti na svakom koraku. Moći će se kupiti i skulpturice sv. Vlaha koje muzeji već izrađuju, a u planu je i izdavanje poštanske marke.
A da nije bilo Dubrovačkih muzeja, ustanove koja zapravo sama zarađuje za plaće svojih sedamdesetak zaposlenika, za programe, a onda i za očuvanje neprocjenjive baštine, i Boškovićeva godišnjica nekako bi prošla u tišini. Doduše, spomenuo je Boškovića papa Benedikt XVI. u zagrebačkom HNK, Vatikan će mu posvetiti i zlatnik, ali bez Dubrovačkih muzeja taj bi velikan ostao bez dostojanstvene izložbe kojom mu rodni grad odaje dužnu počast.
Jedan dija će platiti Beograd,jedan Sarajevo jer ih Dubrovćani jako vole a treći dija će dati njihova Tereza od prihoda sa koncerta u Beogradu kod svojih prijatelja.