Ima tih nekih ostvarenja koja oko sebe stvaraju pravu četu sljedbenika. Supkulturu. Iako međusobno nisu slični, još su uvijek popularne rasprave oko toga tko je bolji: "Harry Potter" ili "Gospodar prstenova" (i njegov "Hobit"). Nekako su "Ratovi zvijezda" u tome ostali neokrznuti, premda bi se i oni mogli svrstati u serijale koji okupljaju zagrižene fanove. Sve dok se nije pojavila "Dina". Iako je "Dina" kultni roman Franka Herberta koji je star više od pola stoljeća i, iako se i sam George Lucas inspirirao ovim znanstveno-fantastičnim romanom kako bi stvorio svoj filmski imperij, ona je dobila na važnosti i popularnosti tek kada je Denis Villeneuve počeo s ekranizacijom.
Jer, ona "Dina" Davida Lyncha iz 1984. i nije baš zaživjela (čak je i on sam rekao kako mu je to jedini promašaj u karijeri); valjda ju je Lucas sa svojom mašinerijom tako samouvjereno pregazio. Prvi dio (nove) "Dine" zaludio je svijet. Ne toliko zbog toga što je riječ o maestralnom djelu koje ostvaruje puni potencijal ZF žanra nego zbog toga što je na velika platna napokon došla još jedna monumentalna intergalaktička saga kojoj je predodređeno da bude voljena. Napokon je stiglo nešto što može parirati "Ratovima zvijezda" koji su, nažalost, sa svakim novim nastavkom postajali sve lošiji i lošiji. Katkad se čini da je "Dina" postala toliko popularna (jer, odjednom su svi počeli i čitati Herberta) upravo zbog "Ratova zvijezda". No sve i da je to istina – a to je svakako dobra ulaznica u filmsku orbitu – "Dina" je uspjela zadržati i opravdati popularnost i sav pritisak iščekivanja. Iščekivao se dugo i njezin drugi dio. Možda i predugo.
I zbog velike pauze između dva dijela svakako se preporučuje, posebice onima koji nisu čitali roman, prije odlaska na drugi dio pogledati još jednom prvi. "Dina: Drugi dio" počinje točno ondje gdje je prethodna epizoda stala. Paul Atreides sa svojom majkom dolazi među Fremene s kojima silno želi ostati. Naravno, to se ne može tek tako jer je ipak riječ o tvrdom, ratničkom pustinjskom narodu koji je više od svega sumnjičav prema strancima i tuđoj krvi. No, malo-pomalo, Paul, za kojeg su mnogi uvjereni da je mesija, zadobiva njihovo povjerenje te postaje Muad'Dib, vođa i ratnik o čijoj se hrabrosti, vještini i sposobnosti naveliko priča po cijelom planetu. I dok je prvi dio, unatoč svoj svojoj grandioznosti, tu i tamo znao propasti u pustinjski pijesak sporog tempa, lijepo je najavio da će u drugom dijelu uslijediti malo više akcije. I da, ima je malo više, iako je tempo i dalje povremeno prespor. Čini se da dosta filma prolazi u iščekivanju i za one koji nisu čitali Herberta pa nemaju pojma što će se dogoditi u "Dini" upravo je taj trenutak napetosti jedna od jačih karika filma. U tome uvelike pomaže reciklirana glazba Hansa Zimmera koja i ovdje cijeli svijet boji transcendentnom, mističnom, proročkom, pomalo derviškom glazbom koja podiže film na jednu novu razinu. Glazba je toliko moćna i toliko spretno uvlači u vir misticizma da odugovlačenje u radnji i nije toliki problem. Valjda zato i što je potrebno gledati širu sliku pa se već sada unaprijed veseliti danu kada će cijela Villeneuveova "Dina" biti kompletirana jer taj maraton će biti vrijedan 9-satnog gledanja.
Međutim, ono što je najproblematičnije u drugom dijelu "Dine" ono je što je u prvom dijelu bilo njezino ugodno iznenađenje, a to je Timothée Chalamet. U prvom dijelu, dok se Paul transformirao iz plahog i nesigurnog, ali uvijek pomalo buntovnog i odrešitog mladića u mesiju bio je puno sočniji portret. Sada, taj portret kao da je postao anemičan. Puno nekog šaputanja, života između nejasnih vizija, ljubavi i onog što mu je sudbina koju ne može zaobići… I dalje je pomalo plah i bojažljiv, a onda se odjednom, iznebuha, u samom finalu filma osokoli i vidimo kako ga moć polako (ob)uzima. No sigurno je i to sve dio šire slike i Paul Muad'Dib će, kao lik, tek doživjeti svoj vrhunac. Jer, film koji završi rečenicom "Sveti rat je počeo" ne može najaviti loš nastavak.
