Zar su arhitekt Leo Modrčin i petnaest mu kolega koji su sudjelovali u ostvarenju ideje o plovećem paviljonu doista tako neiskusni da su precijenili statiku mrežaste konstrukcije na teglenici i plovidbu od Rijeke do laguna Serenissime?

Pitanje logično, odgovor težak. Arhitekti su prošli katarzu od općeg oduševljenja Brodom u Rijeci do svojevrsnih karmina uz Rivu sedam mučenika! Čak je i ime rive postalo simbolično za našu tugu. A što su doista u posljednjih petnaestak godina ti naši “mučenici” napravili?

Izbornik Leo Modrčin potpisuje jedno atraktivno kazalište usred New Yorka – Theatre 59E59 na Manhattanu, 59. ulica broj 59. Izborio se kvalitetom i znanjem, u najžešćoj konkurenciji na svijetu.

Zapažene nagrade

Svih petnaest suradnika na projektu Brod stavilo je “glave na kup” i svojim iskustvom sudjelovalo u kreaciji u kojoj su crvenohrđave armaturne mreže trebale stvoriti prostor “arhitekture kao mjesta susreta” te time staviti svoju “točku na i” na temu glavne direktorice Kazuyo Sejima. Arhitekti iz ureda 3LHD dvaput su doveli cijeli svijet u paviljone za Expo u Japanu i Zaragozi, a njihove su gradnje – od sportske dvorane u Balama, splitske Rive, riječkoga Mosta branitelja i centra na Zametu (ArchDailyjeva nagrada Building of the Year 2009) do obiteljske kuće u Zagrebu – dobile ne samo nagrade UHA-e već i svjetska priznanja poput nagrade Mies van den Rohe za male Bale. Tako su Begović, Grozdanić, Novak i Dabrović među našim najnagrađivanijim timovina, s visokom međunarodnom reputacijom svojih realiziranih gradnji. Lea Pelivan i Toma Plejić iz Studija UP također su autori zavidne međunarodne reputacije, zapažena im je Gimnazija u Koprivnici i manja stambena četvrt u Splitu. Goran Rako imao je sreću što je dobio gradnju Arheološkoga muzeja Narona u Vidu kod Metkovića, a Saša Randić i Idis Turato mogu se pohvaliti sjajnom dogradnjom osnovne škole na Krku koja se stopila sa zidinama Omišlja i jednostavnom ciglastom kućom s dvostrešnim krovom pastoralnoga centra u Rijeci. A Igora Franića još napadaju za novi Muzej suvremene umjetnosti u Zagrebu.

Medijska prašina

Modrčin se okružio suradnicima koji uz graditeljske aktivnosti promišljaju arhitekturu na jedan teorijski i konceptualan način. Helena Paver Njirić sudjelovala je u arhitektonskom pročišćenju Memorijalnoga muzeja Jasenovac, u nizu urbanističkih kreacija. Veljko Olujić i Tonči Žarnić među autorima su koji su osvijestili školske prostore i obiteljsku kuću učinili suvremenom. A Petar Mišković u svom multimedijskom pristupu već u biografiji ima upisano sudjelovanje na jednom prijašnjem Bijenalu arhitekture zajedno s Helenom Paver Njirić. I Saša Randić i Idis Turato bili su među autorima “hrvatskog paviljona”.

Otkad je Bijenala u Veneciji – više od sto petnaest godina umjetničke izložbe i 24 godine otkako se s lijepim umjetnostima izmjenjuje arhitektura – nikada jedan hrvatski nastup nije podigao takvu prašinu i izazvao bujicu reakcija kao Brod. Možda su trebali biti jači ti konstruktivni ziheraški potpornji ili dijagonale, a kreatori su se predali umjetničkom dojmu zaneseni željeznom čipkom. A da je sve prošlo bez greške, nakon tjedan dana više nitko ne bi spominjao avanturu Brod i potrošeni milijun. A percepcija Hrvatske u Veneciji, s Brodom i bez njega – veća je nego ikad.