Kao vrhunac izložbe u londonskoj National Portrait Gallery izloženo je i njegovo posljednje djelo »Portret sa psom«. Riječ je o slici koju nije dovršio, a na kojoj je radio mjesecima prije smrti. Iako svjestan da ima 88 godina te da mu zbog lošeg zdravlja nije preostalo mnogo vremena i da najvjerojatnije neće stići dovršiti posljednje djelo, Lucian Freud stvarao je doslovno do zadnjeg dana svog života. Upravo zbog toga malog djelića slike koji je ostao nedovršen mnogi pretpostavljaju da će taj Freudov posljednji portret postići rekordnu cijenu i financijski nadmašiti sva njegova dotadašnja djela.

slikarstvu Luciana Freuda može se reći da je beskompromisno, specifično u interpretiranju ljudskog tijela i psihe, vrlo realistično, bez imalo uljepšavanja, te stoga krajnje uznemirujuće, ponajčešće šokantno pa time i provokativno odnosno dojmljivo i zanimljivo – kako kome. Lucian Freud vjerojatno nema toliko ljubitelja koliko imaju, primjerice, impresionisti čija djela, prozračna i blaga, opuštaju i oslobađaju od stresa.

Abramovič platio 33,6 milijuna

Freud, naprotiv, zahtijeva aktivne promatrače, njegova djela uznemiruju, traže punu koncentraciju, suodnos. Nema pritom ni trena opuštanja i letargičnosti. Sve navedeno potvrđuje i nedavno otvorena majstorova retrospektivna izložba u londonskoj National Portrait Gallery koja uključuje 130 djela nastalih od 1940. do 2011. godine. Prva je to izložba priređena samo sedam mjeseci nakon smrti jednog od najznačajnijih britanskih umjetnika i najsjajnijih svjetskih portretista koji je svojim djelima obilježio povijest umjetnosti 20. stoljeća.

Posljednje što je o njemu još za života objavljeno u tisku bile su kritike također retrospektivne izložbe, održane 2010. godine u Centru Georges Pompidou u Parizu i vijest da je njegovu sliku «Benefits Supervisor Sleeping» za 33,6 milijuna dolara kupio ruski oligarh s londonskom adresom Roman Abramovič.

Time je taj portret debele, gole žene, zaspale na kauču, Freuda učinio najskupljim živućim slikarom, ali istodobno i unio kontradiktornost i ironiju u njegovu biografiju jer je slikar tijekom svoje karijere godinama živio na rubu gladi, gotovo anonimam i neomiljen u umjetničkom svijetu.

Naime, malo je to znano, ali bilo je razdoblja kada je gotovo gladovao jer se od prodaje djela jedva mogao prehraniti. To se naročito odnosi na šezdesete godine prošloga stoljeća kada je svijet bio fasciniran pop-artom i kada su Freudovi realistični, figurativni portreti bili potpuno izvan mode.

Nominiran za Turnera

Prilično se teško probijao u svijetu umjetnosti u koji je ušao početkom četrdesetih godina prošloga stoljeća, i gotovo istodobno započeo slikati svoje slavne portrete. Međutim, trebalo je proći nekoliko desetljeća dok se nije uspio probiti do vodećih pozicija i postati nezaobilaznim imenom ne samo britanskog već i globalnog slikarstva. Može se reći da mu je zapravo krenulo tek kada je početkom devedesetih bio nominiran za Oscara likovne umjetnosti, prestižnu Turnerovu nagradu. Tada su se njegovoj slavi otvorila sva vrata, a kolekcionari i art-dileri do njegove smrti nisu mu prestajali kucati na vrata ateljea. No, on je sam tijekom cijele karijere bio jednako predan svojoj umjetnosti i stvaralaštvu. Zapravo, jedino je tome i bio predan jer, poput većine umjetnika, više mu je značila vlastita uspješnost i kako je steći (ili povećati) nego brojna priznata i nepriznata djeca.

No, kod Freuda se ipak nije dogodio reality show te njegov turbulentan privatni život nije zasjenio njegov genijalni umjetnički nerv što nedvosmisleno potvrđuju i sjajne kritike londonske izložbe koje se ovih dana mogu pročitati u europskom tisku. A izložba je potpuno bila osmišljena u suradnji sa samim umjetnikom nekoliko mjeseci prije njegove smrti prošle godine.

Kako su mi rekli u National Portrait Gallery, slikar je sam odabrao većinu radova i vrlo predano surađivao u njezinu kreiranju, no iznenadna smrt prouzročena kratkom bolešću, o kojoj nitko iz njegove obitelji nije želio dati komentar, zaustavila ga je na tom putu. Kustosi su, međutim, morali dovršiti posao jer nije dolazilo u obzir otkazivanje izložbe budući da je unaprijed bio dogovoren i postav u Modern Art Museum of Fort Worth u Teksasu kamo putuje kada potkraj svibnja završi u Londonu.

Afición española

"Slikam ljude ne zbog toga kako izgledaju ili usprkos tome kako izgledaju, nego onakve kakvi jesu", bila je čuvena rečenica Luciena Freuda koju je često izgovarao.

I slikao je ljude baš tako. Čak je i njegov portret britanske kraljice Elizabete II. iz 2001. godine naslikan takvim stilom. No i sve umjetnikove supruge, ljubavnice i djeca, razne debeljuce, nakaze, prijatelji i kolege umjetnici prikazani su takvim stilom, odnosno takvima kakvi su bili. Sve su to likovi koji nastanjuju njegova čudna, klaustrofobična platna koja čine sasvim posebnu, osobnu umjetnost Luciana Freuda. Jer, nema u tim prikazima ničega opuštajućeg, kamoli romantičnog. To su prikazi likova s grimasama, smrznutim licima u strahu od nečega što neizbježno dolazi. Naročito su upečatljive tri slike koje pripadaju među rane radove na kojima su portreti njegove prve supruge Kitty. Na jednoj ona čvrsto drži trnovitu stabljiku ruže (Girl with Roses), na drugoj vrat mačke (Girl with a Kitten), a na trećoj (koja se nalazi na naslovnici kataloga i plakata) u očiglednom užasu prestrašeno bulji u nekoga ili nešto (Girl in a Dark Jacket). Riječ je o portretima koji pripadaju seriji njegovih portreta iz pedesetih, a prikazuju lica izbuljenih očiju i bez sumnje su remek-djela suvremenog portretizma. Na nekim pak slikama na izložbi nekoliko likova naslikao je kao divove, a mnoge žene izgledaju poput muškaraca. Iako se za Freuda ne može reći da je nešto specifično unio u slikarstvo ili da je revolucionarizirao taj likovni medij, ipak mu se mora priznati da je, uz Francisa Bacona, jedini znao izvući ono najgore iz ljudi i to prikazati kistom. Lucian Freud bio je od one vrste slikara koji su uvijek pokušavali prodrijeti u kožnate maske koje su bile predmetom njegova slikanja. U tom kontekstu, slavni otac psihoanalize Sigmund Freud, bez sumnje bi se ponosio svojim unukom Lucienom. Naime, brojne teorije tog psihoanalitičara - poput one o strahu od smrti, zatim one o seksualnom nagonu kao i teorije o potiskivanju sjećanja - pružaju bogat interpretacijski materijal za Freudove portrete.