Ako je nova domaća glazba u krizi, ili je uopće nema – barem ne vrijedne spomena – uvijek možete posegnuti za starom i provjeriti s kakvim smo skladateljskim talentima dijelili prostor bivše države. Matija Dedić odavno je dokazao kako se podjednako dobro snalazi u jazzu i u kontekstu popa, a Predin je klasa za sebe o kojoj je suvišno trošiti riječi.

Kada njih dvojicu ostavite u društvu nekih od najpoznatijih pjesama iz bolje prošlosti, dobit ćete doslovno “tragove u sjeti” – nostalgičnu i gotovo meditativnu odiseju po prostorima popločenim šlagerima i pokojom rock-pjesmom za koje smo mislili da ih se malo tko sjeća. Doduše, tu je i Husova balada “Jesen u meni”, možda jedina emocionalna poveznica s novijim naraštajima, no ostatak je uglavnom spomenarske prirode: od Runjićeve “Galeb i ja”, Metikoševe “Magle” i Bregovićeve “Te noći kad umrem” do teme “Još jedan prođe dan” Vlastimira Đuze Stoiljkovića iz TV serije “Pozorište u kući”.

Uokvirene Zoranovim sugestivnim vokalom i Matijinim impresionistički džeziranim potezima klavira, sve su pjesme prepuštene svom temeljnom ugođaju i svedene na kostur pa su tako ogoljene prodisale novim životom – još sjetnijim nego u izvornim izvedbama Olivera, Josipe, Dugmeta i ostalih. Ako rezultati i nisu svuda savršeni (ponovno je potvrđeno da nitko ne može nadmašiti Jadranku Stojaković u izvedbi tradicionalne “Što te nema”), cjelina ostavlja dovoljno snažan dojam, a najbolji je u (i inače) briljantnoj Arsenovoj baladi “Tvoje nježne godine”.

Ovome se doista nema što dodati i oduzeti.