- Naravno da se potajno nadam sve većem prisustvu na inozemnom jazz tržištu, no realno sagledavam situaciju vezanu uz ogromnu konkurenciju i znam gdje mi je mjesto. U svakom slučaju, svojom biografijom u 37. godini vrlo sam zadovoljan - kaže Matija Dedić koji je ovih dana objavio najnoviji album “M.D. In N.Y.C.” na kojem ga prate Vicente Archer i bubnjar Kendrick Scott. Obojica imaju vrlo zanimljive karijere tijekom kojih su pratili gitarista Pata Methenyja, saksofonista Kennyja Garretta, trubača Terencea Blancharda i druge velikane jazza.

Objavljivanje ovoga albuma, snimljenog potkraj prošle godine u New Yorku, uslijedilo je nakon izvrsne recenzije prethodnog Dedićeva albuma “From The Beggining” (s Larryjem Grenadierom i Jeffom Ballardom) u američkom časopisu Jazz inside u kojem recenzent zaključuje da “bi vrlo rado češće vidjeli Dedića s one strane Atlantika“. A upravo je to ono što Dedić i namjerava...

 Otkud suradnja sa Scottom i Archerom?

 - Nakon prijelomnog trenutka vezanog uz moj priključak svjetskom jazzu, a to je snimanje CD-a s Larryem Grenadierom i Jeffom Ballardom, koji su mi omogućili Dražen Kokanović i Duško Ljuština, uslijedio je nastup u Lincoln centru s Lennyjem Whiteom i Busterom Wiliamsom. Kao posljedica tih dviju referencija uslijedio je i moj prvi CD snimljen u SAD-u s glazbenicima koje sam mogao sam birati. Prvo sam poželio basista Vincenta Archera kojeg sam zamolio da preporuči bubnjara najbližeg njegovim i mojim afinitetima. Preporučio je Kendricka Scotta zbog njegova trenutačnog iznimno visokog rejtinga među mlađim bubnjarima kao i, naravno, njegove kvalitete. Sretna je okolnost da je Kendrick petnaest dana prije snimanja bio u Zagrebu s Terenceom Blanchardom, pa smo malo sjeli, porazgovarali i dogovorili detalje. U New Yorku mi se dogodila i divna stvar, da sam kontaktima u Americi došao do Ornettea Colemana, da sam bio kod njega kući i da smo 20 minuta svirali!

 Jesu li obrađeni standardi, posebno “Fragile” i Beyonceina “If I Were A Boy”, na albumu za lakše privlačenje pozornosti stranaca da se pokaže što nudite kao autor i glazbenik?

 - “Fragile” i “If I Were A Boy” odraz su mojih afiniteta prema Stingu te, u slučaju Beyonce, odraz slušanja glazbe s osmogodišnjom kćeri. Obje skladbe uvrštene su i zamišljene kao “new standard”.

 Upada u oči da album nema izdavača. Kako to?

 - Nakon dvanaest godina provedenih u hrvatskoj diskografiji ovaj album je isključivo zasad moje vlasništvo, a vrlo blizu sam potpisivanju ugovora s Origin Recordsom iz Seattlea, što je ujedno još jedno ispunjenje mojih mladenačkih snova. Dakle, album za američko, englesko, njemačko, tursko i španjolsko tržište. Domaći izdavači očito relativno dobro mogu obavljati posao samo unutar hrvatske i ponešto na prostoru bivše zemlje. S obzirom na to da na tim prostorima djelujem ovako i onako te da sam s brojkom raznih nagrada i priznanja zbilja zadovoljan, potrebno mi je da ljudi u svijetu što više doznaju o mom radu. Zato sam jako sretan zbog interesa Origin Recordsa te sam i taj kontakt, kao i recenziju u Jazz Inside New York realizirao sam.

Kako gledate na sve veći broj vrlo kvalitetnih jazz festivala u zemlji u pogledu određenih utjecaja na domaću scenu? Iskreno, osim tebe nisam baš na Valamaru vidio nešto domaćih jazzera.

 - Festivali kao da su unijeli novi vjetar popularizaciji jazza u Hrvatskoj. Ipak, svim bih organizatorima preporučio da uvedu praksu predstavljanja domaćih glazbenika koji to zaslužuju što bi jako pomoglo skretanju pozornosti medija i sponzora na domaći jazz s obzirom na to da je i jedna i druga opcija fokusirana samo na strance.

RECENZIJA

Na najnovijem albumu “M.D. In N.Y.C.” Matija Dedić nimalo ne zamjenjuje svoj uobičajeni stil nekim “lakše probavljivim” za brzo privlačenje svjetske publike (guranje ritma u prvi plan, tehniciranje... ). Uvodne “Her Name” i “Slawnskaya” nude suptilne impresionističke pasaže, “Fragile” fino je “kasnonoćno” čitanje Stinga, a prema kraju albuma uvode se i elementi elektronike (klavijatura) bez ikakva narušavanja cjeline. (ao)