"Budućnosti više nemam/ i znam da su mi dani na izmaku", priznaje Leonard Cohen u profinjenom bluesu "Darkness" s prvog studijskog albuma nakon sedmogodišnje stanke. Manirom nepopravljivog perfekcionista, Cohen stvara dugo i mučno pa je njegov opus razmjerno malen i ujedno lišen potpunih promašaja kakvi su se znali zalomiti njegovim suvremenicima Dylanu ili Youngu. S druge strane, "Laughing Len" ionako pobuđuje drukčiju emociju; manje roker, a mnogo više karizmatični književnik s gitarom i mudrac sa smislom za autoironični humor, Cohen se i na Old Ideas bavi temama koje su ga učinile sveopćim miljenikom.

Duhovnost i tjelesnost

Duhovno i tjelesno, Bog i seks, ravnodušnost i ljubav u životu ispunjenom vječitom patnjom – sve se to prepliće u pjesmama za koje unaprijed znate da će biti spore i tamne, prigušeno aranžirane i definirane vokalom dubokim kao Tihi ocean. Koliko god se trudili, "prave" glazbe pronaći ćete malo; ona se svodi na kreiranje meke i ukusne pratnje. Ono malo pjevanja prepušteno je povremenim (pretjerano ljupkim) ženskim back-vokalima, dok je njegov reduciran na recitirajući šapat. Srećom, zvuk jeftinih sintesajzera ponovno su zamijenile akustične gitare, violine i hammond orgulje – no manjak uvjerljivih melodija kakve su frcale u prijašnjem razdoblju karijere, kao da ostavlja blago razočaravajući okus.

Patnja i želja za životom

Ipak, možda je od 77-godišnjeg veterana koji samoga sebe već u uvodnoj "Going Home" šaljivo opisuje kao "lijenog nitkova u odijelu", previše očekivati još jednu "Suzanne" ili "Hallelujah". Old Ideas sasvim dobro funkcionira kao niz poslijeponoćnih meditacija o životu i smrti od kojih barem polovina zvuči poput introvertnih himni, istodobno posvećenih ljudskoj patnji i žudnji za životom.