S kakvim ste ambicijama počeli raditi novi album? I je li bilo tereta “povratničkog” albuma koji bi morao dobiti onako dobre reakcije kakve ste postigli ili ste kretali posve ispočetka?
Beluhan: Nismo očekivali ništa, očekivali smo samo da skinemo s kičme nešto što nam je toliko važno u životu. Vlado i ja veselimo se zajedničkom skladanju i to što je album danas tu više je stvar inata da to snimimo nego što smo bili uvjereni da je to toliko dobro da bi postiglo takav rezultat. Godinama sam bio vođen mišlju možemo li napraviti tako dobar album koji bi se mogao svidjeti Leskovaru, Dragašu, Oremoviću, ali to je već treći korak, to je nešto o čemu sam maštao kada smo već odlučili napraviti album. Ni o čemu drugom nismo imali nikakvu svijest.
Kako to da ste ipak ostavili ime Mayales, kad je glazba toliko drukčija da ste se glatko mogli nazvati i bilo kako drukčije?
Mirčeta: U tih trinaest godina događalo se zaista svašta.
Bend se službeno bio raspao?
Mirčeta: Mi smo se raspali kao što se samo bendovi mogu raspasti. Netko je ostao trudan, netko poludio, netko je postao ovakav, netko onakav... Ni nas dvojica nismo se viđali otprilike godinu-dvije, da bismo onda počeli s prvim pokušajima obnavljanja benda i snimanja u studiju Coca Mosquita, ali bez njegova sudjelovanja. I tako je to trajalo, događali su se razni spletovi okolnosti, da bismo uoči objavljivanja ovoga albuma bili u ozbiljnoj dilemi treba li se bend više zvati Mayales. Jer to za sobom povlači niz drugih pitanja: što sa starim repertoarom jer ga je nemoguće izbjeći? Ne znam što je Petru bilo u glavi, ali meni je moj dobar stari prijatelj rekao: “Ostavite Mayales, pa neka zabuna bude potpuna”. Jer je ionako već sve bilo zbunjujuće. “Aha, to je Beluhan, ali to nije onaj Beluhan kojeg znamo, je l’ to pjeva muško ili žensko...” Rekli smo: “Neka onda sve bude potpuno zbunjujuće.”
Beluhan: S moje strane došlo je nekoliko komentara na sličan način, kao neka to bude Mayales za 21. stoljeće. Pitao sam ljude hoće li to zvučati kalkulantski, da na staru slavu pokušavamo progurati neke nove stvari. Međutim, ipak je prevagnulo to da ostanemo pri starom imenu.
Mirčeta: Stare slave baš i nema. Previše je godina prošlo. Ljudi koji su tada imali dvadeset i koju sada su već debelo u tridesetima.
Ali neke su pjesme postale svojevrsni evergreeni, npr. “Mogu i sama” i “Od ljubavi”. Što sad s njima, hoćete li i njih izvoditi?
Beluhan: Dođite u utorak i vidjet ćete kako smo se s tom dilemom borili, a dilema je bila velika, na probama smo često bili pod pritiskom – svirati stare pjesme ili ne, kako ih svirati. Neke smo napravili pa ćemo vidjeti prolaze li dobro kod publike.
Album “Mayales 2” djeluje kao da je nastao bez velikih ambicija, više kao neko poigravanje i eksperimentiranje u studiju za svoj gušt. Je li to samo dojam?
Beluhan: Često se može čuti da se provlači taj kućni štih...
Mirčeta: Zato što je tako i bilo, radili smo doma, bez ideje što bi to jednoga dana trebalo postati. I vjerojatno nam je negdje u glavi bila potisnuta misao – ako ćemo jednog dana to snimati za pravo, onda će sve to biti drukčije. A na kraju smo pet-šest pjesama ostavili da budu apsolutno iste onakve kakve su bile dok smo ih radili na početku.
Beluhan: Plašio sam se kritika da, uz toliko psihodelije i aranžmana, zvučimo previše pretenciozno. Onda me ugodno iznenadilo kada su ljudi počeli govoriti da to zvuči kao kućne snimke.
Razni ljudi će u vašem sanjivu popu nalaziti razne utjecaje, ovisno o tome što sami slušaju; usporedbe idu od novih folk-rockera tipa Fleet Foxes do Beach Boysa i konceptualnih albuma Beatlesa iz zadnje faze. Evo, ova vaša brada, Petre, također je vrlo “folk”. Jeste li doista imali takve uzore ili su to naknadna pametovanja?
Mirčeta: Pratim Fleet Foxes i te nove bendove, ali ništa od toga osobito ne slušam, zakopan sam u istraživanja čudne glazbe šezdesetih i sedamdesetih godina, u ono iz čega bendovi poput Fleet Foxes crpe inspiraciju.
Beluhan: Naša je glazbenička i skladateljska suradnja lišena ikakvih kalkulacija o utjecajima. Naravno da smo oboje zadojeni glazbom, gutamo glazbu, ali što smo odakle povukli to ne znam. Moram priznati da me americana i folk u posljednje vrijeme drže onoliko koliko me u vrijeme prvog albuma držao acid-jazz. Ali upravo zbog toga se “Ti dobro znaš kome pričam” ne bi našla na albumu, u mojoj glavi ona ne spada u taj krug... Tako da je to sve splet okolnosti koji se i ne može kontrolirati. Tako su se stvari događale. I zato mi je pomalo neugodno jer smo mi naš album radili 13 godina, u 13 godina imate vrijeme selekcionirati stvari. Malo mi je neugodno zbog svih tih dobrih kritika i Porina jer se neki kolege trude napraviti dobar album svake dvije-tri godine, a mi smo imali 13 fuckin’ godina i nevjerojatnu količinu frendova koji su nam pomagali. Malo mi je neugodnjak, ako me razumijete što želim reći. Lako je u 13 godina složiti 12 pjesama. Hajde ih složite svake dvije godine...
Mirčeta: Polako, nije baš tako.
Beluhan: Pitanje je bismo li svake dvije godine snimili toliko dobrih pjesama.
Mirčeta: Ali isto je tako činjenica da su najmlađe pjesme od ovih novih stare šest godina, a najstarije imaju deset godina tako da su zapravo sve one i nastale u razdoblju od oko četiri godine.
Jeste li pisali pjesme za sebe ili ste ih u međuvremenu nudili i drugima?
Mirčeta: Kad je propala prva postava benda, pisali smo pjesme tako da se piše. Onda smo pokušali podvaliti neke od tih pjesama nekim imenima sa scene. Neke od tih pjesama koje su sad hitovi, na primjer “Ti znaš kome pričam”, bile su nuđene i nuđene, neprepoznate po stotinu puta, da bi nas sad isti ti pitali zašto im nismo ponudili te pjesme. Tako da su neke pjesme namjenski rađene za neke izvođače, ali većina je rađena tek toliko da se radi.
Beluhan: Odlična je ta stvar kada znate da radite za nekoga drugoga. Onda padaju neke barijere koje stoje kada pišete za samoga sebe jer želite ispasti stotinu puta pametniji nego što jeste. Kada pišete za druge, puno ste opušteniji. Kako je ispalo da sada ipak ja pjevam te pjesme, zato sam pustio bradu, da mi bude neka vrsta alter-ega, kao da sam neki lik, a ne ja. Do ulaska u studio mislio sam da će to pjevati Natalie, Gabi, Valerija... Tako smo zamislili demo-snimke.
Mirčeta: Tako smo dobili debitanta na vokalu.
Petre, smeta li vam što mnogi misle da to pjeva žena?
Mirčeta: Smeta li ti što igraš na neprirodnoj poziciji? Ha-ha...
Beluhan: Ne, dapače. Ha-ha...
Pretpostavljam da na novi album nećemo opet čekati 13 godina.
Beluhan: Ne znam što reći. Iza ugla stoji neka nada da stoji neki interes za nas. Ostalo je još jako puno pjesama za neka druga vremena, a cijeli ovaj uspjeh me ohrabrio i na gomilu novih pjesama koje nastaju. I jedva čekam da pritisak promocije novog albuma nestane, da se Vlado oslobodi i da te pjesme istisnem iz sebe kao prišt. Ali bih volio i da se otvori neki prostor u kojem možemo raditi, kao u vremenima prije nego što smo dobili djecu. Osjećam se kao da imam 25 godina.
Mirčeta: Opa! Ha-ha...
Intervju
Mayales: Pjesme smo nudili na sceni, ali ih nitko nije htio uzeti
Trinaest godina nakon debi-albuma grupe Mayales, dvojac Petar Beluhan i Vlado Mirčeta vratio je staro ime sasvim novim zvukom. Album je proglašen jednim od najboljih lani, a sada je na redu i koncert u KSET-u u Zagrebu 23. travnja...
Još nema komentara
Nema komentara. Prijavite se i budite prvi koji će dati svoje mišljenje.
Važna obavijest
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.
Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.
