Kao što je iznenada počela, tako je naprasno i skončala vehementna polemika izazvana intervjuom moćnog, možda i najmoćnijeg čovjeka hrvatske literature Velimira Viskovića u dvotjedniku Matice hrvatske Vijencu. Visković nije samo predsjednik i jedan od osnivača Hrvatskog društva pisaca, nego i (sjajni) urednik u Profilu, glavni i odgovorni urednik Književne republike, ali i Sarajevskih bilježnica, član brojnih žirija, ali i glavni urednik Hrvatske književne enciklopedije Leksikografskog zavoda Miroslava Krleže, krležolog i intelektualac koji se iz petka u petak pojavljuje u emisiji javne televizije na kojoj etablirani i posvećeni intelektualci govore o aktualnim i ne samo kulturnjačkim temama.

U intervjuu Vijencu, koji je Visković nazvao niskotiražnim, premda se naklada Vijenca za jedan kulturnjački časopis nikako ne može nazvati niskom, Visković je najviše vatre izazvao tvrdnjama o Miljenku Jergoviću i onim već ofucanim navodnim Jergovićevim simpatijama prema reafirmaciji četništva u Srbiji. Viskovićev intervju izazvao je poneku ostavku u Hrvatskom društvu pisaca, ponešto oštrih i odmjereno-neodmjerenih riječi u novinama i na televiziji, pjesnik Slavko Jendričko čak je Viskoviću u čast i slavu napisao i pjesmu, no nakon cijele buke, literarni se puk utišao i nastavio baviti svakodnevnim preživljavanjem. A pažljivijem čitaču u oči je mogao upasti novi broj Književne republike, dakle časopisa Hrvatskog društva pisaca, u kojem je objavljen ulomak iz nastavka knjige Mani Gotovac "Fališ mi", ponešto teorijskog štiva, ali i nekoliko kritika.

U uglednom časopisu roman "Otac" Miljenka Jergovića, premijerno tiskan u Beogradu, ali koji žiri NIN-ove nagrade za roman godine nije prihvatio u službenu konkurenciju, valjda zato što je napisan hrvatskim jezikom, premda to nitko u Beogradu nije htio službeno potvrditi, dobio je čak dvije kritike. Jednu je pohvalnu potpisala Lidija Vukčević i nazvala je "Jedan neobičan post scriptum".Drugu, nabrijano kritičku, pa čak i pljuvačku, pod nazivom "Sinopsis za sapunicu" potpisao je Nikica Mihaljević, koji doista nije birao riječi kako bi se u kritici obračunao ne samo s Jergovićevim djelom nego i s autorom samim. Njemu je "Otac" knjižica neugledna grafičko-tiskarski, a spisateljski i kreativno siromašna. Mihaljević tvrdi da Jergović piše kao nedorastao muž čije je razmišljanje puno stereotipa, klišeja i općih mjesta, a izričaj prepun izvještačenosti i fraza.

Mihaljević nadalje tvrdi da profinjenom čitatelju osobito može zasmetati docirajući ton, stalna potreba da se pokaže znanje, "da se popuje svagda, svugdje i svakome", što je po kritičaru Književne republike dokaz autorove, dakle Jergovićeve tašte slavoljubivosti. Mihaljević tvrdi da Jergović piše o bivšim tabu temama (kao što su ustaše ili četnici) te ga čudi što Jergović može uopće ozbiljno misliti da bi njegovo pisanje moglo nekoga ozbiljno zanimati i uistinu na bilo što potaknuti. U svom tekstu Mihaljević ističe da je u "Ocu" riječ o slabom, skoro neestetskom tekstu bez umjetničkih kvaliteta te Jergovića ocjenjuje zabavljačkim i primijenjenim piscem koji "iz egzistencijalnih razloga proizvodi masu teksta koji mora biti prihvatljiv masama čitatelja, a mase po definiciji ne mogu konzumirati zahtjevnijih književnih radova". Tako piše Mihaljević, tvrdeći da Jergović podilazi masama čitatelja, što je tvrdnja s kojom se doista nije moguće složiti. Kao što se nije moguće složiti s tvrdnjama onih intelektualnih autoriteta koji su ovih dana javno govorili da je Miljenko Jergović pisac tek jedne jedine vrijedne knjige i da je to "Sarajevski Marlboro". Dajte najte, pa ima tu još odličnih i važnih knjiga. Očito je Jergović tek jedan u nizu velikih pisaca kojima neki čudni literarno impotentni zagrebački krugovi obezvređuju vrijednost. Ali bez uspjeha.