Snažno slikarsko ime dolazi iz Pule u Galeriju Vladimir Bužančić u Centru za kulturu Novi Zagreb: Bojan Šumonja, za kojim je više od 200 skupnih i 90 samostalnih izložbi. Važni su kritičari pisali o njemu, a povjesničar umjetnosti Igor Zidić i monografiju, objavljenu prije pet godina. I dok je '80-ih i '90-ih godina Šumonja "dizao prašinu" prije svega snagom svog neoekspresionizma, ali i snažnom reakcijom na društvenu stvarnost, sada buku podiže njegova karikaturalna politička dosjetka u kojoj nas hvata strah da uime previše angažirane polit-geste ne izgubimo slikarskog genija...
Zašto to govorimo? Niz radova portretira aktualnu političku garnituru – i lijevu i desnu – i to na način 3D slike, odnosno holograma koji dočaravaju prostornost slike, stvarnost osobe. No, Šumonji nije stalo do hiperrealizma. Baš obratno: on kreće od realnog portreta, ali ga u slojevima koji osiguravaju prostornost pretvara u vlastiti stav o toj osobi. I tu je nemilosrdan.
Svi su oni isti?
Tako Radimir Čačić ili Slavko Linić, gledani iskosa, dobivaju Pinokijev dugi nos, čime bivaju okarakterizirani kao lašci... Tito se pretapa u Tuđmana... Ljudi vole takve igre, čini im se da otkrivaju skrivene istine, a umjetnici i jesu tu da vide ono što običan čovjek ne vidi – i ljepotu, ali i ružnoću stvarnosti.
Već godinama su na Šumonjinim slikama lajtmotivske ovce. Nisu tu da im tepamo kao ovčicama, nego da dođemo k sebi zbog slikarova upozorenja da smo ovce koje bleje i šute umjesto da reagiraju na društvenopolitičku stvarnost koja nas iscrpljuje do bola. Budući da se to nije dogodilo, slikar ide dalje. "Crta" nam aktere koji ne rješavaju probleme iako su birani, delegirani i plaćeni za to. Komentar se proširuje i na samo "sveto državno znamenje" – na hrvatsku zastavu. Šumonja je potapa pod vodu, ostavljajući ipak trag svjetla u prizoru. Drastičniji je kad joj oduzima boju i pretvara je u bijelu tkaninu na kojoj još uvijek vidimo da je riječ o zastavi. Je li to znak predaje ili poticaj da krenemo iznova i vratimo boju zastavi, državi, narodu... ovisi o promatračevu doživljaju izloška.
Najružniji su dio Šumonjini portreti bivše premijerke Jadranke Kosor izvedeni u popartističkoj maniri Andyja Warhola, čija konstrukcija zastrašuje. No nije bilo mišljeno da ukrašavaju zid. No, netko bi si možda priuštio i tu zluradost, ovisno o emocijama.
Sablasni san
Ništa od toga ne čudi: još od '80-ih, a nakon što je u Veneciji završio ALU, Šumonja je slikarski mračan. Sav je njegov kolorit utopljen u tamu, svejedno slika li agave ili zečiće. Tu su i trkač bez noge, i prazna ljuska ljudskog tijela da bi ilustrirala kako je katkad koristan pucanj u prazno! Sablasna priroda i čovjek bačen u nju kao dio tog hororičnog scenarija, u kritike je izazvao respektabilne ocjene. S razlogom, jer je Šumonja slikarski jak kad realitet koji kritizira osvjetljava svjetlošću koje podcrtava dramu i mistiku prizora nalik na noćnu moru. S hologramskom karikaturom to nije slučaj.
