Ovo je drugi film u našem programu dokumentarnih filmova ( nakon Hrane d.o.o. ) koji se bavi prehrambenom industrijom, ali ovaj puta u Europi.

Osim te paralele sa Amerikom, dodatno ga zanimljivijim i osebujnijim čini i to što je to angažirani dokumentarac bez naracije, tako da nam ostaje isključivo naš doživljaj filma i interpretacije njegove poruke. Iako se koristi klasičnim dokumentarnim načelima kadriranja i vizualne prezentacije, upravo ga taj izostanak naracije čini i pomalo nadrealističnim, a opet još dublje „dokumentarnijim“.

A sadržaj, koji „govori“ o postupcima uzgoja i prerade hrane europske  prehrambene industrije, ima jednu osnovnu karakteristiku, a to je totalna mehanizacija i denaturalizacija čitavog procesa, gdje gotovo i da ne postoji razlika između uzgoja i prerade životinja i uzgoja i prerade voća i povrća. I u jednom i u drugom slučaju ljudski faktor je sveden na najmanju moguću ( potrebnu ) mjeru, u biti doveden na razinu automatiziranih sredstava za rad i proizvodnju. Tako tu i nema nikakvog ljudskog upliva ili skrbi ( da ne pričam o ljubavi i sl. ) u procesu uzgoja i rada, koji se ne može usporediti sa nikakvim prirodnim tijekom ili ciklusom, jer nam film cijelo vrijeme predočava kako je ovdje na djelu samo industrija. I to isključivo profitna industrija (nema tu nikakvog održivog razvoja ), koja sve gleda kroz  funkcionalnost i efikasnost pokretne trake, prema kojoj se prilagođavaju i ljudi i životinje i biljke, milom ili silom.

U tome gotovo nikakvu ulogu ne igra niti priroda kroz godišnja doba, niti sunce, a skoro niti samo tlo – zemlja.
Iako sve te silne tvorničke hale ( upravo to – tvorničke hale ) i ogromne površine prekrivene „plastenicima“ i najlonom ( radi se o kilometrima takvih „pogona“ ) mogu izgledati čak i fascinantno, čovjek se mora upitati o smislenosti svega toga.
Osim, naravno, ogromnih količina „proizvoda“ i profita.
Jer suočeni s ovakvim pristupom „uzgoja“ hrane, trebali bi se upitati da li je to što izlazi iz ovakvih tvorničkih pogona uopće hrana ili običan napoj, bez prehrambenih kvaliteta.

Naime biljke u većini slučajeva sunce niti ne osjete niti upijaju, a ponekad ni zemlju. Radnici koji prskaju biljke pesticidima, obučeni su u zaštitna odijela kao u slučajevima epidemija ili teških kontaminacija, što nam govori o kakvim se otrovima radi, koje te biljke očigledno apsorbiraju a potom ih mi konzumiramo. Dakle, osim što su upitni hranjivi sastojci te „hrane“, još su joj dodani i različiti otrovi, tako da nam postaje jasnije koliko to sve nema smisla osim onog već navedenog.

A načini postupanja i tretiranja životinja, u okvirima mehaniziranosti pokretne trake toliko je dehumaniziran i bešćutan, da nas jednostavno obuzima tuga. I gotovo potreba za vegetarijanskom prehranom, naravno ekološki uzgojenog voća i povrća sa obiteljskih gospodarstava, ako će uopće takvih i ostati.