Časopis Poezija ima stotinjak pretplatnika, a još se 300 do 400 primjeraka proda na tržištu. Zbog uvodnika glavnog urednika Ervina Jahića, u kojem se oštro napada jedini kritičar poezije u dnevnom tisku Nikola Petković, Poezija se našla u središtu pozornosti.

 – Napao sam ga baš zato što je jedini, a nekompetentno radi svoj posao. I jer je nedarovit. I jer svojim nadrikritičarenjem denuncira. Da sam ponudio tek filološku analizu njegovih tekstova, malo tko bi to uopće i primijetio. Svjesno sam odlučio biti drastičan i podnijeti sve laži i potvore koje zasigurno neće izostati. Pritom mi je bilo licemjerno skanjivanje nekih kulturnjaka nad mojim stilom, jer paušalnim ocjenama o mojim zadnjim namjerama samo potiho švercaju “blato sa stilom” u ovu našu čemernu literarnu i ljudsku močvaru – kaže Jahić.

 U uvodniku piše da hrvatski PEN centar i VBZ više nisu suizdavači Poezije.

 – Ne sumnjam da će Poezija, zapravo jedini časopis za pjesništvo u nas, ostati na životu. I to zato što ga nije proizvela tržišna logika, nego istinska kulturna potreba vrlo vitalne domaće pjesničke scene. Bilo bi antikulturno da umre nešto što je i izvan naših granica prepoznato kao proizvod koji nemaju ni neke europske velesile. PEN smo potpisivali kao sunakladnika zbog moralnog duga dobrohotnom potezu bivšeg predsjednika PEN-a Zvonka Makovića koji nam je 2005. ustupio 10.000 kuna, što je PEN-u bilo nedostatno za pokretanje časopisa. VBZ nam je davao suštinsku podršku sve ove godine, no Poezija dalje treba sama – tvrdi Jahić.

 A je li poezija danas slobodna?

 – U dobroj poeziji sloboda je zakon najvišega reda. I kad sužnji pjevaju o njoj, jer im je uskraćena, njihovu pjesmu pjeva nenadzirani i neuzapćeni jezik, koji je sama kuća bića. Pjesma, ako nije tek reklamna ambalaža, nadilazi sve pojamne i nepojamne ideološke rampe. Nema carine koja je ne bi željela štopati, ali ni veće koncentracije slobode nego u pjesmi kao pravu na samoću.