U kina je stigao dugoočekivani film “Portorikanske noći: Dnevnik opijanja”, za koji su se mnogi nadali da će biti dostojan “prequel” kultnog “Straha i prezira u Las Vegasu”. I zaista, svi elementi bili su tu – nastao je po predlošku Huntera S. Thompsona, kontroverznog obožavatelja droge i oružja koji je na zalasku hippy kulture utemeljio tzv. gonzo novinarstvo i bitno obilježio alternativnu kulturu 1970-ih.

 U glavnoj ulozi pojavljuje se Johnny Depp, nezaboravan kao piščev alter ego u “Strahu i preziru”, a bio je i narator u dokumentarcu “Gonzo: Život i rad dr. Huntera S. Thompsona”. Dobro je zvučao i izbor redatelja Brucea Robinsona, koji možda nije genijalan poput Terryja Gilliama koji je režirao “Strah i prezir”, ali u karijeri (prije svega scenarističkoj) napravio je nekoliko odličnih filmova, a i sam je poznat po velikoj sklonosti toksinima, toliko karakterističnoj za sve što je Hunter S. Thompson ikada napravio.

 I usprkos tome kreativna eksplozija, koju smo očekivali od ekipe filmskih frikova koja je odlučila ekranizirati roman jednog od najpoznatijih novinarskih frikova, jednostavno se nije dogodila. “Dnevnik opijanja” mlitav je film, u kojem čak i glavni glumac djeluje distancirano, ponavljajući grimase koje je već uvježbao u prethodnoj ekranizaciji Thompsonovih poluautobiografskih zapisa.

 Pijane eskapade

Ovaj put pratimo ga u ulozi Kempa (Thompsonov alter ego), mladog američkog novinara koji u Portoriku svoj prezir prema svijetu obilno utapa u rumu, baš kao i većina lokalnog stanovništva.

Riječ je o razdoblju koje je prethodilo Thompsonovu otkrivanju halucinogenih droga, koje su ga pretvorile u Gonza kojeg i danas štuju mnogi, no umjesto stvaranju genijalnog luđaka, u filmu svjedočimo tek prosječno duhovitim pijanim eskapadama Amerikanca koji pokušava pronaći svoj identitet.

Od Johnnyja Deppa puno je bolji u sporednoj ulozi Giovanni Ribisi kao Moberg, autentični luđak koji je očito utjecao na kasniji razvoj glavnog lika, a koji je u film donio malo istinskog gonzo ugođaja.

 Bljeskovi humora

 I možda upravo zahvaljujući takvim likovima, kao i povremenim bljeskovima zaista dobrog, uvrnutog humora, “Dnevnik opijanja” nije sasvim loš nego tek osrednji film.

 Ali u konačnici se treba zapitati je li to zaista dovoljno, tim više što je upravo osrednjost ono što je Hunter S. Thompson najviše prezirao!