Leksikograf i glavni urednik Hrvatske književne enciklopedije Leksikografskog zavoda Miroslava Krleže Velimir Visković ponosan je što su prva dva sveska ambicioznog projekta pred čitateljima. Enciklopedija oko koje se mnogo polemiziralo i prepiralo najprije će biti predstavljena na pulskom sajmu knjiga i autora, a potom i u Zagrebu.
Kako je Vaš projekt Hrvatske književne enciklopedije od jednog sveska narastao na čak četiri?
Projekt enciklopedije izvorno sam planirao u tri sveska koja bi obuhvaćala 200-240 tisuća enciklopedijskih redaka. Glavni ravnatelj Leksikografskog zavoda Tomislav Ladan, s kojim sam neposredno nakon njegova izbora na čelnu poziciju bio u izvrsnim odnosima, prihvatio je moju koncepciju edicije, također i predloženi opseg (broj redaka), samo me je zamolio da u tom trenutku umjesto tri sveska navedemo da će se enciklopedija pojaviti u jednome jer je tadašnje novo ravnateljstvo inzistiralo da se zavodska izdavačka politika temelji na jednosveščanim, kako su govorili, "komercijalnim“ izdanjima. Sam je pritom napomenuo da je jasno kako jednosveščano izdanje ne može obuhvaćati više od dvije tisuće stranica, pa ćemo se lako s vremenom vratiti na višesveščanu koncepciju i izdavati knjigu po knjigu. Kasnije se Ladanov odnos prema meni poremetio, netko ga je uplašio da ja ugrožavam njegovu lidersku poziciju pa je fanatično ustrajavao na jednosveščanoj koncepciji, a i na tome da smanjimo ambicioznost projekta, odbacimo već napisane članke i radimo kompilaciju članaka iz postojećih zavodskih edicija. To je bio jedan od razloga našeg obraćanja javnosti u proljeće 2007. kad smo dobili potporu i medija i znanstvene javnosti da izvedemo projekt kako smo ga zamislili. Moram priznati da se odnos uprave prema nama od tada znatno promijenio, osobito nakon dolaska Bruna Kragića prije dvije godine na poziciju ravnatelja. Jedino nam se nije dopuštalo da izlazimo u sukcesiji: knjiga za knjigom, inzistiralo se da se sve mora objaviti odjednom ili u kratkom razmaku, što nije slučaj ni s jednom našom višesveščanom edicijom. Naposljetku je glavni ravnatelj Bogišić predložio da se umjesto u tri sveska, kako sam ja tražio, ide u četiri. Iako je sva građa mogla stati i u tri sveska, kako sam planirao, nisam proturječio glavnom ravnatelju: ako on misli da je bolje da budu četiri, neka bude po njegovoj volji, nemam ništa protiv. U biti, planirani broj redaka (a to je stvarni opseg enciklopedije) nije bitno premašen: ukupno će enciklopedija obuhvaćati 260 tisuća redaka, što je, s obzirom na praksu drugih edicija, tek neznatno povećanje.
Zašto ste povećali broj pisaca o kojima pišete s dvije na tri tisuće?
Prvotnim je projektom doista planirano da će enciklopedija donijeti oko dvije tisuće biografija hrvatskih pisaca. Orijentacije radi, Leksikon hrvatskih pisaca Školske knjige donosi nešto više od tisuću biografija, otprilike isto toliko i Hrvatska enciklopedija. Mi smo na kraju ipak donijeli oko tri tisuće biografija, ne zato što smo kaotično „pumpali“ abecedarij, već smo svjesno odlučili da donesemo znatno širi izbor od postojećih edicija. Kao čovjek koji se često služi enciklopedijama i leksikonima znam da su posebno dragocjene one edicije koje donose podatke koji se ne mogu drugdje naći. Stoga mi ne ponavljamo samo ono što možete pronaći u drugim edicijama; mislim da je naša enciklopedija vrijedna upravo po podacima kojih nema drugdje.
Ipak ima neuvrštenih i ljutitih pisaca. Za koga Vam je osobno žao što nije uvršten?
Valja ipak voditi računa o tome da enciklopedije nisu novine; članci su temeljitiji, zahtijevaju provjeravanja, stabilizaciju sudova. Vrlo često urednici ovakvih edicija postavljaju i dobne limite za uvrštavanje pisaca. U Leksikonu hrvatskih pisaca limit je bila godina 1950., u Hrvatskom biografskom leksikonu 1945.; ja sam mogao postaviti, recimo 1960. kao limit i nikoga mlađeg od pedeset godina ne uvrstiti u ediciju. To znači da u enciklopediji, recimo, ne bi bilo skoro nikoga od tzv. fakovskog naraštaja, ali bih imao mir, nitko me ne bi prozivao: ovoga ima, a onoga nema. Radeći abecedarij, Zoran Kravar i ja dogovorili smo se da ipak idemo i do najnovijih pisaca, da relevantnost opusa bude jedini kriterij za uvrštavanje, to će enciklopediji dati dodatnu aktualnost i informativnost, a znao sam da ćemo biti izloženi neugodnim propitkivanjima. No, kako se ja ipak aktivno već gotovo četiri desetljeća bavim književnom kritikom, smatrao sam da mogu pokriti i noviju generaciju pisaca koja se afirmirala u posljednjem desetljeću. Dosad nisam vidio nekih velikih propusta; propustima bi se eventualno moglo smatrati neuvrštavanje Đikića i Lucića, meni iznimno dragih pisaca i prijatelja, čiji rad dobro poznajem. Problem je u tome što su se njihove knjige pojavile relativno kasno: naš abecedarij bio je gotov početkom 2003., a njihove prve knjige izlaze tek te godine, prekasno da bismo ih uvrstili, a inače nismo uvrštavali pisce sa samo jednom knjigom. Članci prve knjige bili su gotovi već 2006. godine, a druge 2007. godine. Nažalost, nije nam bilo dopušteno da tada objavimo napisanu građu. Mi smo bili koncentrirani na rad na drugoj polovici projekta, ali smo usporedo permanentno ažurirali prve dvije knjige, tako da u svim člancima donosimo i literaturu vezanu za 2008. godinu kao završnu. Mislim da je taj dvogodišnji razmak između donesenih podataka i datuma izlaženja za jednu enciklopediju više nego tolerantan. U trećoj knjizi, koja je prelomljena i vjerojatno će biti tiskana u siječnju, donijet ćemo podatke za 2009. godinu, a u četvrtoj, za koju su napisani svi članci i vjerujem da će se pojaviti u drugoj polovici sljedeće godine, bit će podaci iz 2010. godine. Dakle, žao mi je što nema Lucića i Đikića, jer oni nisu samo perspektivni, već svojim najnovijim knjigama i potvrđeni kvalitetni autori, ali navoditi samo te izostanke kraj svega onoga što ove četiri enciklopedijske knjige donose, mislim da je zlonamjerno i smiješno.
Franjo Tuđman bio je član Društva hrvatskih književnika. Hoće li se i on naći u enciklopediji?
Daleko sam od toga da podcijenim važnost Franje Tuđmana kao političara, pa i pisca historiografskih tekstova, ali – barem koliko je meni poznato – on nema književnih radova, stoga ga neće biti u enciklopediji.
Tekst o Andriću spominje njegove roditelje, njihovu nacionalnost i vjeroispovijest. Tekst o Krleži o Krležinim roditeljima šuti. Zašto?
Jeste li Vi doista toliko naivni da Vam moram objašnjavati zašto u svojem izvrsnom članku o Andriću Zdenko Lešić spominje njegovo nacionalno podrijetlo i vjeroispovijest?! U ovoj enciklopediji Ivi Andriću pristupamo kao hrvatskom piscu. Točnije: hrvatskom, srpskom i bosanskohercegovačkom piscu. Za razliku od devedesetih kad je dio naših kroatista Andrića prozivao kao neku vrstu renegata koji je napustio hrvatsku književnost, mi se ne odričemo nijednog pisca zbog njegova „lošega hrvatstva“; u našoj su enciklopediji na adekvatan način tako zastupljeni i Ivo Andrić i Goran Babić. A na drugoj strani Mile Budak, za kojega nam neki prigovaraju da smo mu posvetili previše prostora. Ivo Andrić je, dakle, rođen kao Hrvat, započeo je kao hrvatski pisac u Zagrebu, napisao je sjajne priče o bosanskim fratrima, pa i protagonist Proklete avlije je bosanski fratar; politički se opredijelio kao integralni Jugoslaven i smatrao je sebe jugoslavenskim piscem. Može nam se ne sviđati njegov politički izbor, ali on je izuzetan pisac, važan i za hrvatsku književnost pa i za hrvatsku nacionalnu kulturu ako je shvaćamo kao otvorenu, integrativnu kategoriju.
Koja je naklada Vaše enciklopedije, tko su njeni kupci?
Prva je naklada dvije tisuće primjeraka; ja se nadam da će ona biti prodana do ljeta; danas više nije problem dotisnuti potreban broj primjeraka. Namijenjena je naravno prije svega stručnjacima, profesorima i studentima književnosti, ali i svima onima koje književnost zanima. Enciklopedija ne donosi samo biografije, već i analize ključnih djela, članke o svim žanrovima hrvatske književnosti, o stilskim razdobljima i književnim pravcima, o časopisima, prevoditeljima, o svim institucijama važnima za hrvatsku književnost, o vezama naše književnosti sa stranim kulturama, potom biografije stranih pisaca važnih za hrvatsku književnost... I još mnogo toga. S ponosom mogu reći da mi nije poznata u svijetu enciklopedija nacionalne književnosti koja ima tu širinu tema, od kojih su neke ovdje obrađene prvi put.
Je li uprava Leksikografskog zavoda zajedno s Vama otvorila pjenušac kada je enciklopedija tiskana?
Pa bilo je veselja u redakciji, ponešto se i popilo s vrijednim suradnicima naše enciklopedije. Jesu li u ravnateljstvu baš otvarali šampanjac, ne znam, ali moram reći da je moju pomoćnicu Vesnu Vinchierutti-Radaković i mene glavni ravnatelj korektno pozvao i čestitao nam na izdanju „koje nadilazi današnje dosege hrvatske znanosti o književnosti“.
kada kažeš da su nepotrebne i da nemaju svoje konzumente.donekle si u pravu,ali postoje kulturna dobra i dosezi za koje ne bi trebala važiti načela isplativosti,jer neisplativi su i muzeji i galerije i knjižnice.Kultura je uvijek gubitaš po tome pitanju.Meni nije žao da se potroše moji novci za jedno ovakvo djelo,ali mi je žao da se troše na filmove koje nitko ne gleda,na doprinose kvazi umjetnicima,koji onda paradiraju u skupoj robi špicom,na filmske festivale u svakom selu i sl.