Vježba rađa umjetnost! Ta je (najčešće izgovorena) rečenica lajtmotiv predstave Car neuspjeha Jana Fabrea, koja je u subotu navečer premijerno izvedena u Zagrebačkom kazalištu mladih (u koprodukciji s kazalištem Troubleyn iz Antwerpena). Prvi je to dio trilogije, koja očito vodi u propitivanje svijeta umjetnosti i života umjetnika, iz pera autora kojem velik dio svijeta tepa da je “najinovativniji i najsvestraniji umjetnik svog vremena” s čime se oni koji su ove jeseni na sceni zagrebačkog HNK gledali njegova Prometeja lako mogu složiti.

U Caru neuspjeha Fabre na scenu postavlja Klauna. Njemu ništa ne polazi za rukom, a opetovani pokušaji da zadivi i nasmije publiku vode u propitivanje svega što je u životu činio ili čini. On stoga stalno želi početi ispočetka, jednostavnom scenskom magijom izbrisati sve što mu ne uspijeva – od žongliranja do života samog.

Klaun kanibal

 Klaun je pri tome i umjetnik koji se pita gdje treba biti njegovo srce, ali i kanibal koji u potrazi za tim pravim mjestom jede to isto srce. Pri tome šalje gledateljima snažnu poruku o srži umjetničkog bića, stalnoj potrazi za njom, ali i stalnoj autodestrukciji koja se događa svima koji žive životom umjetnika. No baš zbog toga Klaun je mnogo više od umjetnika, čak i od autora samog. On je, na mnogo načina, svatko od nas, čovjek koji sebe, svoje mjesto u svijetu i svoje odnose s drugim ljudima (ovdje je to slučajno publika) doživljava previše ozbiljno. – Zaboravljam sve osim odbacivanja – poručuje Klaun, dok nas autor suptilno navodi da se zapitamo koliko smo odbacivanja zadržali u svom životu i dopustili im da nas odrede. Jan Fabre kompletan je autor ove predstave. On je tekstopisac (prevele su ga Helen Sinković i Radmila Zdjelar), redatelj, scenograf, kostimograf i oblikovatelj svjetla.

Sjajan kao Šerbedžija

Idealnog izvođača Fabre je pronašao u Frani Maškoviću. Izabrao ga je na audiciji, a po furioznom tempu u kojem ovaj provodi sat i četrdeset minuta sam na sceni, teško je uopće zamisliti boljeg interpreta tog složenog teksta. I teško je reći je li Mašković bolji Sinatra (u “My Way”) ili Jagger (u “Sympathy for the Devil), ali je svakako sjajan Šerbedžija (u “Ne daj se Ines”).