U furioznom tempu predstava Arka Kazališta osmoga dana iz poljskog Poznanja, koja je sinoć gostovala na igralištu rukometnog kluba, u sklopu Splitskog ljeta, podsjeća da još uvijek živimo u očajničkom i tužnom emigrantskom vremenu, vremenu vagabunda, vremenu putnika...
Skupina svojedobno studentskog Kazališta osmoga dana osnovanog prema ideji velikog Jerzyja Grotowskog 1979. godine, bila je subverzivna prema tadašnjem režimu i – dekretom ukinuta. Članovi su emigrirali te se krajem osamdesetih vratili. Ostali su vjerni ideji “siromašnog kazališta”, a danas su subverzivni prema globalnim problemima.
Arka je svojevrstan umjetnički manifest jednostavnih i univerzalnih poruka. Poetski čista u manje od jednoga sata Arka kroz nekoliko sekvenci plovi na glazbu slavnog poljskog skladatelja filmske i kazališne glazbe Arnolda Dabrowskog: raspojasana seoska svadba, prijeteći ratni stroj kojemu je meta i publika koja stoji u sredini igrališta i cijelo vrijeme prati putnike. Kuća gori, a tužni emigranti se ukrcavaju na arku koja vozi po igralištu, arka na kojoj se vesele i zdvajaju. Muče ih sjećanja na dom, onaj stvarni ili metaforički. Neku vjeru donose velika “zmajevska” crvena krila koji arku dovode u neki novi bolji i čovječniji svijet. Nije čudo da sažetost Arke, intenzivan tempo i naglašena emotivnost vode predstavu posvuda još od 2000. godine s podjednako oduševljenim odgovorom publike i kritike.
