Nesreća stoji u pozadini jučerašnjeg nastupa Leonarda Cohena u Zagrebu, ali gotovo bismo morali biti sretni, ne i zluradi, zbog toga. Stiješnjen financijskim problemima nakon pronevjere svoje knjigovotkinje, Cohen posljednjih nekoliko godina neprestano održava nastupe i turneje, ide gdje god su mu voljni platiti. Da nije toga, teško da bismo ga vidjeli u našem "dvorištu", a to bi, s obzirom na sinoć viđeno, bila izuzetna šteta.

Igrom ironije, Cohen nikada nije bio popularniji nego sada, kada mu je to najpotrebnije. Kada se prije dvadesetak godina povukao sa scene, da bi nekoliko godina proveo u budističkom hramu, nastupao je u prostorima i više nego upola manjim no danas, kada puni najveće dvorane gradovima po svijetu. Tako je i zagrebačka Arena bila puna, parter je, doduše bio popunjen sjedalima, ali publika je je bez imalo pretjerivanja vratila Cohenu svaku trunku njegove nimalo hinjene ljubaznosti i finoće za trosatnog showa.

Otkako je pjesmom "Dance Me To The End Of Love" započeo prvi od dva 70-minutna seta, između koji je bila 15-minutna stanka, koncert je više nalikovao kolektivnoj mantri. A "molitve" su bile složene po principu best of: "Ain't o Cure For Love", "Bird On The Wire", "Tower Of Song", "Suzanne", "I'm Your Man", dvadeset pjesama u službenom dijelu, plus bisevi, iz svih faza njegove karijere.

Transcendentalni spoj aranžmana, od kojih neki podsjećaju na Splitski festival sedamdesetih, pop glazbe iz noćnih mora Davida Lyncha, španjolskog i grčkog melosa, orijenta i još koječega bili su povezani dubokim "zlatnim" glasom 75-godišnjeg barda, koji je s krajnjom pažnjom i poštovanjem (skinuta šešira, pritisnuta rukom uz srce) pa čak i nekarakterističnim osmjehivanjem pratio solo-dionice izvanrednoga šesteročlanog benda i tri anđeoske prateće pjevačice. Dvije vokalistice izvele su akrobatsku točku, ironično suočenu s krajnjom jednostavnošću pozornice i pokreta na sceni, ali sa suptilnim melodijama koje su s nje dolazile.

U više od mjesec dana vidjeli smo u Zagrebu Dylana i Cohena. Aleluja!