Filmska industrija odlučila je, po svemu sudeći, da će njezina budućnost biti u 3-D tehnologiji. Devedesetih godina, odnosno od širenja digitalizacije, isprva se mislilo da bi tzv. “virtualna stvarnost” mogla, nakon računalnih igara, postati i put kojima će industrija filma krenuti u novo tisućljeće, međutim iz raznoraznih razloga (npr. cyber vrtoglavice) tehnologija nije prošla prag kojim bi se dokazala kao moguća buduća dominanta.
Ako je sumnjičavaca u vezi tehnologije donedavno još i bilo, megauspjeh “Avatara” otklonio je svaku sumnju u to da hollywoodski filmaši polažu sve nade u 3-D kao svoj put u budućnost. Kao posljedica toga, ne samo da mnogi potencijalni budući hitovi snimaju u tehnici 3-D, poput završna dva nastavka “Harryja Pottera” ili Spielbergovih “Pustolovina TinTina” (da se o crtićima koji ciljano odgajaju nove generacije gledatelja ne govori), nego se planiraju 3-D verzije cijelog niza starih hitova i klasika: od “Titanika”, “Ratova zvijezda” do “Zameo ih vjetar” i “Građanina Kanea”.
Mala poskupljenja, velike zarade
Prema riječima Jeffreyja Katzenberga, troškovi produkcije u tehnici 3-D penju se za petnaest posto, što je zanemarivo povećanje u odnosu na zarade koje mogu biti i trostruko veće od njihovih “običnih” verzija (kada se filmovi proizvode u obje verzije).
Dodatna je prednost trodimenzionalnih filmova za filmsku industriju u tome što je njih daleko teže piratizirati.
Stručnjaci smatraju da je glavna atrakcija trodimenzionalnih filmova u tome da su najbliži stvarnim iskustvima, odnosno da podražavaju mozak na način na koji dvodimenzionalni ne mogu. Uvjereni su da stereoskopsko gledanje podražava više neurona, što znači da gledatelju ostavljaju dojam da su se bolje zabavljali gledajući ga. Stoga se smatra da nešto veće cijene ulaznica neće biti problem, jer je kino još uvijek vrlo jeftinija zabava.
Povratak u budućnost
Situacija u kojoj se nalazi filmska industrija opisuje naziv hollywoodskog hita “Povratak u budućnost”. Tehnika 3-D, naime, nije nova. Osobito se mnogo s njom eksperimentiralo u pedesetima, a kasnije i u osamdesetima, no zbog ograničenih mogućnosti (zbog kojih je izazivala glavobolje i vrtoglavice), a ni efekti zapravo nisu bili osobiti, bila je tek, kako je rekao Hitchcock , “čudo od devet dana”.
Nakon “Avatara” nemoguće je poricati tehničku savršenost, a treba vjerovati i u to da 3-D neće biti isključivo format za zabavu jer će uvijek biti umjetnika koji će nove tehnologije znati koristiti u dublje svrhe; npr. glasoviti kritičar Andre Sarris misli da nam 3-D omogućava da u svakom kadru tratimo vrijeme na detalje koji su apsolutno suvišni. No, slične su se sumnje javljale kada je film postao zvučan, pa kada je krenula boja, a opet su se nakon toga javljali cijeli umjetnički pravci.
Ništa ne govore o tome kako je teško ljudima koji već nose naočale i imaju problema s vidom gledati takve filmove. A problema s vidom ima sve više ljudi u današnjem svijetu.