Najizvođenija drama Ranka Marinkovića \"Glorija\" dobila je i vrlo koncentriranu izvedbu koju potpisuje svestrani Damir Zlatar Frey te Hrvatsko narodno kazalište iz Varaždina i Istarsko narodno kazalište iz Pule. Uz pomoć spretne dramaturginje Željke Udovičić Pleštine, koja je kratila, ali nije okljaštrila Marinkovićev dramski mirakul, Frey je publici predstavio \"Gloriju\" ponajprije kao dramu o zabranjenoj, tj. nemogućoj ljubavi.
Nije pasivno oruđe
Freyeva Glorija ili sestra Magdalena ili Jagoda nije samo pasivno oruđe u muškim, što svećeničkim, što očevim rukama. U prirodnoj i stoga dodatno potresnoj interpretaciji zrele Helene Minić Glorija je povremeno i osvetnička Saloma, erotična zavodnica koja se ne srami ni svojeg tijela, ali i krhko ljudsko biće koje tako dobro simbolizira Pie Jesu iz Webberova \"Requiema\". Snažnoj drami i te kako su pridonijeli i svi drugi glumci, namjerno rezerviran Ivica Pucar kao don Jere, brilijantan Zvonko Zečević kao biskup, vehementni Mijo Pavelko kao Rikardo Kozlović, ali i Zdenko Brlek kao don Florijo, Robert Ugrina kao Toma te Sofija Cingula kao majka. Mladi Jan Kerekeš kao don Zane dobio je tešku zadaću budući da Marinkovićev bibliotekar ima pedesetak godina, no uspješno se borio sa svojim likom.
Bez provokacije
Frey kao redatelj, koreograf i scenograf, ali i kostimograf (uz Desanku Janković) nije htio provocirati, nego je \"Gloriju\" očistio od ideoloških tumačenja dodatno naglasivši važnost lika cirkusantice i časne sestre u totalitarnom pa i vjerski uvjetovanom patrijarhalnom društvu. (dde)
