Gorko-slatkasta noćna glazba u knjizi priča "Nokturna"

Ishigura ostaje na razini turobnosti, osjećaja ništavila, farse i apsurda koji su su rukom izvrsnog stilista i pisca “od formata” osobito dobro izraženi i u uvodnoj priči “Crooner”.

Nokturna

Foto: arhiva VL

Tagovi

Nokturna

Piše: A. O.

povećaj slova normalna slova manja slova Ispravi greške

“Nokturna”, sedma knjiga dobitnika Bookera, japansko-engleskog pisca Kazua Ishigura zbirka je od “pet priča o glazbi i sutonu”.

Kada bismo priče čiji su junaci uglavnom glazbenici s neostvarenim snovima uspoređivali s glazbom, recenzije bi ih opisivale kao prigušene, gorko-slatkaste melodije koje namjerno izbjegavaju elemente hitova u dijelovima u kojima se oni nameću sami od sebe. Primjerice, u naslovnoj priči “Nokturna”, možda najboljoj, saksofonist-gažer odlazi na plastičnu operaciju i postaje prijatelj razvikane zvijezde, ali Ishiguro namjerno preskače svaku mogućnost da je spari s njom i dovede ga na naslovnice časopisa, ujedno uzimajući sebi priliku za ironiziranje ili satiriziranje današnjih mehanizama šoubiznisa, čime bi svakako pojačao (svoju) komercijalnost.

Umjesto toga, Ishigura ostaje na razini turobnosti, osjećaja ništavila, farse i apsurda koji su su rukom izvrsnog stilista i pisca “od formata” osobito dobro izraženi i u uvodnoj priči “Crooner”, melankoliji o ostarjelome američkom pjevaču šlagera koji žrtvuje ljubav da bi gajio iluzije o povratku stare slave.