Ovo mi je užasno naporan tjedan i jedva čekam da prođe – požalio mi se već na početku razgovora Richard Simonelli, ali sa zadovoljnim osmijehom koji je otkrivao uzbuđenje zbog Nagrade hrvatskog glumišta za svekoliko umjetničko djelovanje na području operete i mjuzikla, koja će mu biti uručena večeras, na tradicionalnoj svečanosti u zagrebačkom HNK.
– Lažu svi koji kažu da nagrade nisu važne. Ova mi nagrada znači puno zato jer mi je dodjeljuje struka, moji kolege i ljudi koji znaju što je teatar. Ja sam već dobio neka odlikovanja i priznanja, ali to je druga priča. Dobiti nagradu od svog strukovnog udruženja jako je važno i vrijedno poštovanja. To je to! – govori Simonelli s kojim sam ovog utorka razgovarao na vrlo prikladnom mjestu i ambijentu: u Kazalištu Trešnja. Kad je kolega Davor Višnjić napomenuo da je šteta što ga ne fotografira ispred njegovog matičnog kazališta Komedije, Simonelli se odmah usprotivio.
– Naprotiv! Trešnja je već deset godina moje drugo matično kazalište.
Tamo sam u utorak ujutro zatekao Simonellija u kostimu sa zečjim ušima kako glumi djeda male zečice Miffy koja u ovoj novoj predstavi već kreće u školu i otkriva životne tajne. Dakako, samo lijepe, baš kao i gledalište prepuno djece, njihovog smijeha i širom otvorenih očiju punih pitanja.
Od Riccarda do Rikarda i Dicka
– Oni su najljepša publika, potpuno čisti i bez zlih misli. Svaka predstava pred njima napuni me silnom energijom – kaže glumac koji je u glumačkoj postavi predstave “I opet... Miffy” najavljen kao Richard Dick Simonelli. I zato najprije pitam kako mu je zapravo ime? Je li Richard ili Rikard?
– Moj djed je Riccardo i ja sam po njemu trebao biti Riccardo. Ali, kad sam se ja rodio 1936. u Splitu neki mi je ćato upisao ime Richard. Kad sam bio na akademiji imao sam pečat s imenom i prezimenom kojim sam obilježavao svoje knjige. I tako sam jednom profesoru Klaiću donio Rječnik stranih riječi da mi se potpiše. On se potpisao, ali i prigovorio načinu na koji je napisano moje ime i vlastitom je rukom preko onog “ch” napisao “k”. Kad su se nakon toga uvodile nove legitimacije morao sam donijeti krsni list u kojem je, međutim, pisalo Richard Josip Eugen. Budući da za sva tri imena nije bilo mjesta morao sam podnijeti zahtjev za promjenu imena. I tada sam, kao obol svom profesoru Klaiću, odabrao ime Rikard koje sam zadržao u svim dokumentima do danas.
Ali, na pitanje kako da mu onda pišemo ime u ovom članku, odgovara:
- Za kazalište ja sam uvijek bio i ostao Richard. S tim da sam već u Pionirskom kazalištu u Zagrebu dobio nadimak Dik kada je netko od kolega u školi čuo da je to skraćeni oblik imena Richard. Tako sam za sve pikovce ostao Dik. A kad je u Trešnji postavljena prva Miffy, moj lik u toj predstavi bio je sam autor Dick Bruna. Zato su me pitali smiju li u programu napisati da Dicka Brunu igra Richard Dick Simonelli. I tako se taj nadimak za mnom uvukao čak i u dokumentaciju Hrvatskog društva dramskih umjetnika u vezi ove nagrade.
Počeo kao ministrant negativac
Divno je slušati glumca, pjevača i redatelja koji iza sebe ima već stotinjak predstava, koncerata i projekata u kojima je nastupao u sve te tri uloge. Njegovo ime, lice i glas osobito su vezani uz likove Marina Držića, a njegov američki sobar Larry iz mjuzikla “Jalta, Jalta” jedan je od zaštitnih znakova čitavog tog zlatnog doba zagrebačkog mjuzikla kojem je Simonelli svojedobno dao veliki doprinos i kao direktor kazališta Komedija. Ali, Simonelli pamti i recitira mi i tekst svog prvog javnog nastupa na ministrantskoj priredbi 1946. u okviru svibanjskih pobožnosti kod splitskih salezijanaca:
– “Leptiriću šareniću, dođi k meni amo, imam za te jedan cvijetak, pomiriši samo”, a držao sam iza leđa iglu. Dakle, prva uloga, pa negativna. Istog mjeseca u školi smo imali majske svečanosti na kojima sam recitirao o drugu Titu, ali su me u pola pjesme uplakanog skinuli s pozornice, toliko me se dojmio prethodni govor u kojem je bilo mrtvih kao u vesternu.
No, onda je dječja klapa iz ulice, u kojoj su još bili Vlatko Perković i Zvonko Zmazek, svoje igre nastavila proizvodeći zvukove iza kulisa lutkarskog kazališta, odakle ih je pokupio osnivač Titovih mornara profesor Karninčić.
Malo je takvih nenormalnih
U dvorani tog dječjeg kazališta Simonelli je 1951. imao prvi javni glumački nastup u komadu “Izliječena lijenost”, a glumili su i Perković i Zmazek i Mani Birimiša, danas Gotovac.
– Ja sam vrlo sretan čovjek jer mi je hobi postao profesija – kaže Simonelli koji je u Zagreb došao studirati na Filozofski fakultet, ali je nastavio glumiti u PIK-u. Nakon dvije godine Filozofskog otišao je na Akademiju i položio prijemni na režiji, a godinu kasnije i na glumi. I to, kako sam kaže, zahvaljujući gripi.
– Otišao sam na prijemni bez ikakvog uvjerenja, s pripremljenim Petrucciom iz Ukroćene goropadnice kojeg ni danas ne bih glumio, a tada sam izgledao kao običan šmrkavac. Međutim, imao sam gripu i temperaturu 40 pa me je Gavella na prijemnom pitao: “Je, a mladi gospon zakaj vi ne nosite na sceni očale?” Ja kažem da ih ni inače ne nosim. A on kaže: “Kak ne nosiš očale kad tak kuhano gledaš!” Kad sam rekao da imam gripu smjesta me izjurio van da još koga ne zarazim. Ali, za mnom je izašao profesor Davor Šošić i rekao mi da sam primljen i prenio mi Gavelline riječi: “Ovaj ni normalan, taj je došel bolestan na prijemni, taj bi došel bolestan i u teatar, a takvih je malo.”
Pouka za čitav život
Na istoj ovoj pozornici na kojoj će večeras primiti nagradu, Simonelli je ušao u svijet velikog teatra okružen, kako sam kaže, živim spomenicima. A sljedeću veliku Gavellinu pouku, koju zauvijek pamti, dobio je kao pripravnik u HNK koji je zatražio savjet što da radi kada mu je stigla ponuda za stalno namještenje u Komediji.
Simonelli s osobitim oduševljenjem glumi Gavellu dok se sjeća njegovog savjeta:
– “Znaš kaj. Tu buš igral decu kak i sad i jednog dana buju rekli taj više nije za dete, kaj bumo z njim? Odi u Komediju. To ti je teatar za posrat, al tam buš naučil i pevat i plesat, a glumac koji ne zna pevat, koji nema sluha i koji ima dve leve noge, bolje da nije glumac”. I tako sam ja 1961. na Gavellin nagovor otišao u Komediju. Tada mi je poklonio i jednu svoju sliku i napisao ovakvu posvetu: “Nauči tako biti svoj da svatko pomisli da si njegov pa ćeš jednog dana možda shvatiti što znači glumiti”.
Mislim da je u toj jednoj rečenici sukus glumačkog posla.
Sve ostalo je povijest, kako osobna Simonellijeva, tako i hrvatskog glumišta koje mu večeras odaje počast. Slijedilo je još nekoliko odlučujućih trenutaka i susreta, poput onog kada ga je, svog raspjevanog, sa stepenica Komedije u dirigentsku sobu doslovno uvukao maestro Miro Belamarić, posjeo ga pokraj klavira, zasvirao i naredio mu da pjeva. I Simonelli je pjevao, a da nije znao zašto. Saznao je nekoliko dana kasnije kada je izvješena postava Hoffmanove operete Pariški život i u njoj njegovo ime. Tako je postao jedan od Komedijina tri tenora, kako su ih već tada nazivali, davno prije Pavarottija, Dominga i Carrerasa. Druga dvojica bili su nezaboravni Đani Šegina i Marijan Kunšt. Ipak, glumačku sudbinu Richarda Simonellija zapečatili su gripa i doktor Gavella, jedan od spomenika od kojih je učio, a kojima sada i sam pripada.
