Tko su ovi ljudi?

Na samom početku Gardenije, predstave koja je zatvorila ovogodišnji Festival svjetskog kazališta, to je devetero izvođača u muškim odijelima – osam muškaraca i jedna žena. Muškarci su stari, svi osim jednog mladića, žena je u srednjim godinama... No, gledatelje na sceni teatra dočeka tek devet stolaca, tri mikrofona i scena koja se ruši prema gledalištu. Baš tako, plešući i krećući se po toj kosini, jer ništa u njihovim životima nije pravocrtno i ravno, u gledatelja se sruše sudbine tih ljudi. Oni pjevaju (dirljiv homage Almodovaru, ali i Judy Garland i Marlene Dietrich), plešu, šminkaju se, presvlače, na trenutke su prastari, na trenutke razigrane djevojčice....

Tko su ti ljudi?

Sve su granice porušene. Kada se skinu odijela, razotkriva se tek prvi sloj priče. Kada se odjenu raskošni kostimi, svi u šljokicama, perju, krznu... granice se opet zamute. Tko je tu žena? Tko muškarac? Teško je reći. Baš kao što je i njima teško suočiti se s onima koji su prava žena i pravi muškarac. Čak i ovdje, u priči koja se zalaže za prihvaćanje svih različitosti, samo je muškarcu i ženi dopušten pokušaj ljubavi. Svi ostali trebali bi živjeti u slavnim – naravno, tuđim – ljubavima. Gardenija je predstava Les Ballets C de la B koju su režirali Alain Platel i Frank van Laecke, a priča je to o zadnjoj predstavi ostarjelih umjetnika u jednom transvestitskom kabaretu. Priča je to o sudbinama transseksualaca i transvestita, ali prava kazališna priča koja je na trenutke urnebesno zabava, na trenutke cinično podsmješljiva na vlastiti račun (prepričavanje poprilično okrutnih viceva o gej-populaciji) te u konačnici duboko potresan dokaz o različitostima koje se dogode kao igra slučaja i obilježe ljudski život.

Stoga, bilo bi sasvim krivo svesti sve na pobrojavanje spolnih organa umjetnika koji furiozno odrade ovu predstavu. I zato na pitanje: tko su ovi ljudi, jednostavno treba reći – ljudi. Sretni i nesretni, mladi i stari, zaljubljeni i izgubljeni. Poput svih nas!