Prva premijera nije bačena u vodu. Moliereov "Tartuffe" kojeg je do sada u zagrebačkoj Gavelli postavljao samo veliki Božidar Violić dobio je u petak svoju "talijansku" verziju koju potpisuje iskusni glumac i redatelj Marco Sciaccaluga. U pomoć mu je došao scenograg Jean-Marc Stehle koji je uz pomoć glavnog slikara Damira Medvešeka zaslužan za impresivnu muzejsku scenografiju koja je od publike izmamila kompliment da se u Gavelli osjeća kao u Louvreu. Dojmljivosti predstave pridonijeli su i raskošni povijesni kostimi Marite Ćopo. Očito se u Gavelli očito nije štedjelo za ovu prvu sezonsku produkciju, no kazalište je profitiralo jer je dobilo repertoarnu uspješnicu koja se neće ugasiti u samo jednoj sezoni.
No, odličan i presudan posao napravili su glumci, prvenstveno taj rasni rođeni glumac koji je tako nedostajao hrvatskom glumištu Ozren Grabarić u naslovnoj intrigantnoj ulozi. Grabarić se fantastično snalazio u tečnom prijevodu Vladimira Gerića, nije repao s rimovanim brzim rečenicama, nije podilazio publici ali je svakim izlaskom podizao temperaturu u gledalištu. Dostojnog partnera imao je u Enesu Vejzoviću kao Orgonu, kao i u temperamentnoj, putenoj Nataši Janjić kao Elmiri. I cijela je glumačka ekipa (valja pohvaliti napose Dijanu Vidušin i Dubravku Miletić) bila podosta ujednačena u toj klasičnoj predstavi jednog klasičnog djela koje u ovoj i ovakvoj Hrvatskoj ima itekako puno agresivne aktualnosti. Licemjerje, fanatizam, napose onaj fundamentalistički vjerski, otimačina i nepravda pod paskom svemoćne države i loših vladara itekako obilježavaju vrijeme u kojem živimo, pa se vrlo lako možemo poistovjetiti sa Moliereovim junacima i antijunacima.
I premda je na pomalo plakatnom kraju predstave redatelj mogao domisliti i neki efektniji završetak, i pomalo nesigurni pjev ansambla bio je dovoljan uvod za početak zasluženih dugih ovacija.
