Šteta što Dalibor Matanić nastavlja sa starom tradicijom da se, čast izuzecima poput „Finih mrtvih djevojaka“, zadovoljava polovičnim scenarijima jer bismo u njegovu najnovijem filmu „Ćaća“ dobili prvi punokrvni film ovogodišnjeg pulskog festivala. Zapravo, „Ćaća“ jest punokrvan film jer mu se s vizualne strane nema što zamjeriti; za razliku od drugih filmova iza kojih stoje ljudi koji glume redatelje, ovo je djelo čovjeka koji jest redatelj.
Jedino je problem taj da, ma kako režija, odnosno vizualna strana bila dobra, ništa ne može pokriti nedovoljno bogat scenarij. „Ćaća“ ima priču za otprilike pola sata: dvije sestre, poprilično nabrušene jedna na drugu, i dečko jedne od njih, dolaze u posjet fizički i emocionalno izoliranom ocu. Atmosfera je kao iz horora jer obitelj ima tajnu koju nećemo otkrivati, no pretjerano je reći da je riječ o hororu samo zbog sugestivnih kadrova te korištenja sjekire i noža u ne baš lijepe, eksplicitno prikazane svrhe. Matanić odlično gradi atmosferu, zna koristiti lica junakinja (osobito Ive Mihalić koja je ispala kao iz nekog američkog ili japanskog horora) i snijegom prekrivene krajolike za dizanje tenzije, fantastično ga u tome podupire kamera Vanje Černjula, ali sama priča ostavlja dojam poludovršenog posla.
„Fleke“ debitanta Alde Tardozzija o dvije različite djevojke koje se sprijateljuju u nekoj svojoj "idiotskoj noći“, još je jedan nemušt hrvatski film, slabo režiran, bez kontinuiteta u stilu, tonalitetu i bez jasne ideje što želi biti: konvencionalna priča ili farsa. Rezultat je svakako farsičan.
\"...za razliku od drugih filmova iza kojih stoje ljudi koji glume redatelje, ovo je djelo čovjeka koji jest redatelj\". Izgleda kao narucen clanak, da bi se podigao moral redatelju koji ubija vrijeme snimajuci kamerom sa svog mobilnog telefona... Ali valjdaa u zemlji u kojoj Stipe Mesic moze glumiti glumca, i Matanic moze glumiti redatelja.