Potkraj kolovoza 2006. u Lučici, dijelu starog Strožanca, nadomak Splita s omiške strane, proveo sam jedno čudesno i čudnovato poslijepodne s Ljubom Stipišićem Delmatom. Poslijepodne je, zapravo, bilo sasvim obično, vruće i puno uobičajenih zvukova i dječje vriske, a čudesa su se skrivala i otkrivala u kućici iznad same plaže, na kraju puta. Čuda su navirala iz Stipišićevih očiju i usta. I pogled i riječi bili su mu pretrpani slikama, stihovima, melodijama, zagonetkama i lucidnim odgovorima o bitku.
Broj preko cijelog neba
Prisjećajući se sada tog susreta, nakon vijesti o smrti sasvim posebnog i jedinstvenog čovjeka i umjetnika, u njegovu mi se govoru i pogledu pričinjaju zvjezdani vrtlozi i rojevi poput Van Goghovih. Vjerojatno mi se to događa i zbog riječi koje sam tada od njega čuo na samom kraju razgovora i druženja i koje nikada nisam napisao, od straha da bi netko o tom dragom, mudrom, pametnom, nadarenom i marljivom sijedom čovjeku mogao pomisliti i nešto neprimjereno i nelijepo. A nečista je misao vjerojatno bila samo u mojoj glavi i sada je, evo, javno ispovijedam i okajavam.
Šjor Ljubo, za kojeg mi se zbog te silne duhovnosti nekako stalno čini da bi ga trebalo zvati don Ljubo, na kraju tog dana u Lučici ispričao mi je o jednoj noći u kojoj je izašao na vrata kuće i preko čitavog neba, među zvijezdama, vidio brojke koje su činile jedan jedini veliki broj. Premda je izgledao kao da se ne može ni pročitati, ni zbrojiti, ni pojmiti, a kamoli upamtiti, taj je broj, govorio mi je Stipišić s velikim povjerenjem, potpuno jasan naselio njegove misli i pamćenje. Za njegovo izgovaranje trebali su sati. Ne znam je li ga ikada zapisao, je li pisao ili nekome govorio o njegovu značenju. Ja, na žalost, nisam bio dorastao toj razini Stipišićevih spoznaja o životu i svijetu koje je crpio prikapčanjem na, kako je sam govorio, nebeski internet.
U potrazi za smislom
Ali, da bismo bili svjesni tko je i što je bio Ljubo Stipišić Delmata, silno je važno poznavati i poštovati tu njegovu višeslojnost i skladno djelovanje i življenje na mnogo razina. Isključiti bilo koju od njih značilo bi narušiti sklad.
Najvećem broju ljudi najpoznatija Stipišićeva pjesma “Dalmatino, povišću pritrujena” nije mogla nastati sama za sebe, mimo njegovih knjiga vrlo hermetične i mistične poezije, čiji već i sami naslovi otkrivaju neumornog tragača za smislom i za istinom. Zadnja zbirka pjesama, objavljena 2007., nosi naslov “U umu Um”. Čovjek mu je bio i ostao mjera i svrha svih traženja – “Rod titanski – rod žgincani”, kako je nazvao svoju prvu zbirku čakavskih stihova objavljenu 1975. Titanskog smo podrijetla, a tako “žgincani”, iščašeni.
Već kao dijete učiteljskog para koji je službovao po mjestašcima Dalmatinske zagore, napio se za čitav život ljubavi prema puku, njegovoj mudrosti, običajima i, povrh svega, pjesmama koje vuku korijen do samog iskona.
Hodao je desetljećima otočkim, dalmatinskozagorskim i primorskim kamenjarima kao travar koji skuplja i bilje i znanje, a potom i kao vidar ljudskih i titanskih iščašenja. Za njega su pučki napjevi, poglavito oni što su se stoljećima prenosili s koljena na koljeno, iz grla u grlo, bili “riznice zakračunatih energija” koje se beskrajnim ponavljanjem umnažaju i koje, u tajanstvenim trenucima otključavanja, imaju velike, čak i iscjeliteljske moći.
Ljubo Stipišić Delmata bio je silno vrijedan čovjek koji nije propuštao nijednu priliku da zasluge za ono što smatramo njegovim velikim djelima pripiše nekom drugom. Kada bi mu se učinilo da njemu upućeni aplauz neprimjereno dugo traje, znao bi pozvati publiku da zaplješće Duhu Svetom.
Karizmatični dirigent
Na gotovo svetački prosvijetljen način nekog pustinjaka vladao je riječima i notama kao sv. Franjo pticama. I bio je jedan od najkarizmatičnijih dirigenata. Klapski pjevači, podjednako njih pet ili petsto, preobražavali bi se nekako iznutra kada bi pred njih stao maestro Stipišić i zatvorenih očiju stao plesti konce njihovih glasova. Nekako slutim da onaj broj na nebu ima isto značenje kao i ove riječi koje je Delmata izrekao o svojim pjevačima:
“S tim dobrim ljudima s kojima radim vrlo često osjećam da me vežu nekakvi jako fini ljudski, emocionalni, energetski dodiri, pretakanja koja čine da me ljudi razumiju i da ja razumijem njih. To mi čini život lijepim, bez otpora, život sa zahvalnošću.”
velik čovjek! dobri Bog neka ga primi u svoj zagrljaj! Ljubo, počivaj u miru Božjem!