On je bio Michel Poiccard, sitni kriminalac, kradljivac automobila, koji prilikom jedne krađe ubije policajca. Nakon toga pokušava pobjeći u Rim, sa svojom djevojkom, novinarkom Patricijom Franchini, koju je glumila mlada i prelijepa Jean Seberg. Naravno, riječ je o filmu "Do posljednjeg daha", prvom igranom filmu Jean-Luca Godarda, snimljenom 1960., nakon kojeg je cijeli svijet poludio za Jean-Paulom Belmondom, mladim francuskim glumcem koji je svojom pojavom, ali i glumom, 'razorio' filmsko platno.
Taj je film važan ne samo po slavi koju je donio dvojici Francuza; jednom velikom glumcu i jednom još većem redatelju, već i stoga što je označio prekretnicu unutar tada cijenjenog francuskog novog vala. Bilo je to djelo za koje je Godard adaptirao originalni scenarij Françoisa Truffauta, ali i za koje se, snimajući ga, služio tada neuobičajenim, iznenadnim promjenama kadra, tzv. 'jump rezovima'. Bila je to dotad na filmu neviđena gangsterska melodrama, film koji su mnogi vidjeli kao 'manifest' novog vala, ujedno film koji je najavio studentsku pobunu 1968. Belmondo je bio maestralan u ulozi francuskog buntovnika bez razloga, glumeći kao da je to njegov, a ne neki tamo izmišljeni život. Od prvog kadra gledatelji su vjerovali da je baš on taj gubitnik, kriminalac, ubojica, bjegunac, čovjek ispunjen bijesom i ogorčenjem, onaj koji prezire društvo i koji, iako zaljubljen u svoju djevojku, ne može prevladati crtu ženomrstva koja je imanentna njegovu karakteru. Bila je to uloga u koju je ovaj glumac utkao ne samo svoje umijeće, već i svoje suze, znoj i seksepil.
A Jean-Paul Belmondo rođen je na današnji dan 1933. godine (umro je 6. rujna 2021.), a uz velike filmske uloge imao je kazališnu karijeru, podijeljenu u dva dijela, prvi odmah nakon diplome prije nego što se probio na film te drugi u devedesetim godinama prošlog stoljeća, kada su mu dosadili komercijalni filmovi u kojima je tada glumio i jednoobrazne uloge koje su mu nuđene. Povijest filma pamti ga kao jednog od najpoznatijih i najsvestranijih francuskih i europskih glumaca. Već u ranoj mladosti Belmondo je bio 'dečko koji obećava', bavio se sportom i bio uspješan nogometaš i boksač, što je ostavilo traga na njegovu nosu, koji nikada (s pravom) nije želio kirurški uljepšati. Sport je ostavio zbog glume, ali je do kraja karijere od njega imao koristi. Bio je, naime, poznat i po tome da se nikada na filmu nije koristio uslugama kaskadera, već je i najzahtjevnije fizičke scene snimio sam.
Nakon diplome na Conservatoire national supérieur d'art dramatique u Parizu, počeo je nastupati u kazalištu, ali pogleda usmjerenog prema filmu. Tamo je debitirao 1957. godine, u malim epizodama, ali mu je njegovo fascinantno, iako ne klasično lijepo, lice brzo donijelo i zapaženije uloge, npr. u "Varalicama" (M. Carné, 1958.) i Dvostrukom obrtaju (C. Chabrol, 1959.). A takve mu uloge donose i onu pravu priliku, film "Do posljednjeg daha" (zanimljivo je da je upravo ime tog filma Rade Šerbedžija posudio za naslov svoje autobiografije, što je još jedan dokaz kako je upravo taj film i Belmondo u njemu utjecao na generacije filmaša koji su se pojavili nakon 1960.). No, za Belmonda je taj film značio i ulazak u krug najplaćenijih francuskih glumaca, ujedno i film na kojem je naučio kako je filmska slava prolazna stvar. Te iste 1960. godine snimio je i odličan film "Moderato cantabile", u režiji Petera Brooka, za koji je po vlastitom romanu scenarij napisala Marguerite Duras. Belmondo je uvijek govorio kako je njemu to i draži film iz te prijelomne godine te žalio što je prošao relativno neprimijećeno. Zbog te 'škole', ali i odluke da od svog posla želi mirno – i bogato – živjeti u godinama koje su slijedile okrenuo se komercijalnim filmovima, većinom avanturističkim komedijama poput filmova "Čovjek iz Rija" i "Čovjek iz Hong Konga".
Bili su to naslovi koji su mu donijeli novac, ali i veliku svjetsku popularnost (uglavnom u neanglofonskim zemljama) i koje je snimao paralelno s ulogama u umjetnički relevantnijim filmovima kao što su "Ludi Pierrot", "Gori li Pariz?" i "Borsalino" (s Alainom Delonom), da bi se sedamdesetih okrenuo ulogama u akcijskim i kriminalističkim filmovima ("Plaćenik", "Profesionalac"...). No, u drugom dijelu 20. stoljeća u francuskoj je kinematografiji glavno pitanje glasilo: tko je bolji – Belmondo ili Delon? Mnogi koji su pisali reklame za njihove filmove inzistirali su na suparništvu i tvrdili (posve netočno) da su dva francuska glumačka velikana neprijatelji. A njih je povezivalo iskreno prijateljstvo, koje je počelo posve neobičnom činjenicom.
Naime, filmovi koji su ih proslavili imali su premijere u razmaku od šest dana. Šest dana nakon premijere filma "Do posljednje daha" bila je premijera filma "U zenitu sunca", kojom je tri godine mlađi Alain Delon opčinio žene cijelog svijeta. Nije stoga ni čudno da je upravo on na vijest o smrti Jean-Paula Belmonda uspio novinarima agencije France presse reći samo: "Potpuno sam shrvan, uništen! Pokušat ću izdržati nekoliko sljedećih sati da ne odem za njim. Uopće ne bi bilo loše da odemo zajedno. On je dio moga života..."
I baš kao što priliči jednom Francuzu, Belmondo je ljubio neke od najljepših žena na svijetu, uključujući Bondovu djevojku Ursulu Andress, koja je mnogo godina kasnije rekla da je Belmondo bio ljubav njezina života. Ženio se dva puta. Prva mu je supruga bila plesačica Elodie Constantin u koju se zaljubio kada je imao dvadeset godina, da bi je oženio pet godina kasnije. U tom je braku rođeno troje djece: dvije kćeri, Patricija (koja je poginula u požaru 1993. godine) i Florence te sin Paul. Druga mu je supruga bila 32 godine mlađa (opet) plesačica Natty Tardivel. S njom je Belmondo proveo najviše vremena i ona je bila uz njega kada mu je bilo najteže; kada je tugovao nad smrću najstarije kćeri, ali i kada je doživio moždani udar, nakon kojeg nije mogao hodati ni govoriti. Vjenčali su se 2002., a godinu dana kasnije ona je rodila njegovo četvrto dijete, kći Stellu, rođenu 2003., kad je Belmondu bilo 75 godina.
