Moja prijateljica, sklona depresiji, uvijek je žudjela za nekim boljim i ljepšim životom. Rastavljena već godinama, živjela je za svoje dvoje djece i neku buduću ljubav. Često smo pričale o tome. Toga smo se poslijepodneva odlučile otići do „Keglića“, danas Trga Franje Tuđmana, i ujedno prošetati moju ljubimicu pudlicu. Naime, dio toga trga, unatoč novom imenu i zakonu o držanju kućnih ljubimaca, i dalje je ostao glavnom šetnicom pasa i njihovih vlasnica i vlasnika. S njega su potjecala brojna ljudska i pseća prijateljstva. Dan je bio prohladan, no lijep. Fejči je radosno zavrtjela repićem čim je shvatila kamo idemo i krenula već poznatim smjerom. I dok se ona njuškala s ostalim psima i okušavala u igri, nas dvije smo po stoti put raščlanjivale prijateljičine zgode i nezgode. Prihvati već jednom, draga moja, da ja nemam sreće, govorila bi mi. Reci, što mi je svih ovih godina, koliko me poznaješ, pošlo za rukom? Osim što sam se uspjela rastati, a i tu sam vezu mogla izbjeći, iako ne žalim zbog moje krasne djece, no nije li vrijeme da i opet upoznam čovjeka s kojim bih mogla (možda) provesti ostatak života? Još sam mlada i željna muškog dodira. Kad me je zadnji put muška ruka dotakla, ne pamtim, više je tvrdila nego se pitala. Nemoj tako razmišljati, ima toliko važnijih stvari, djeca su ti pametna i zdrava, ti si zdrava, niste gladni, ostalo ovisi o tebi. Potrudi se, neumoljivo sam nastavljala ne dopuštajući da me prekine. Što bi ti falilo da odeš do Maksimira? Koliko znam, pun je osamljenika, možda sretneš nekoga po mjeri, predložila sam joj. Pogledala me s bolom u očima. Misliš, nisam probala, odvratila je. Samo nemoj reći da te ni jedan nije pogledao, već me počela ljutiti. Je, ali se bojim se da mi nećeš povjerovati, spustila je glas, i još obećaj da ćeš o tome šutjeti, zamolila me plačno. Dogodilo se to, dakle, jedne nedjelje, započela je s pričom moja prijateljica. Djeca su je provodila s ocem, a ja sam odlučila otići u Maksimir nadajući se, baš kao što si ti rekla, upoznati nekog od šetača. Dođem tako do prvog jezera, promotrim čamce i ljubavne parove, gnjurce i okolno drveće, popijem kavu u Švicarskoj kući, nastavim oko Vidikovca te se nađem pred ulazom u Zoološki vrt. Pred blagajnom se tiskala svjetina kao onog davnog dana kad me prvi put dovela majka. Pomislila sam da bi bilo zabavno nakon tolikih godina opet pogledati životinje. Skrenem desno i ubrzo ugledam barske ptice kako se brčkaju u nečistom potočiću i pelikane razmahanih krila. Snuždim se nad nutrijama zbog svih onih, njihovom kožom, skrojenih kaputa, a pogled na zatočenog kralja životinja me posebno ozlovolji. Ležao je bez radosti i izbjegavao moj pogled. Kao da se stidi svoje nemoći. Malo me razveselio polarni medo koji je, baš kao nekad, neumorno hvatao komadiće kruha, kokice i bombone koje su mu dobacivala djeca, u pratnji roditelja. Tada su mi pažnju privukli posjetitelji natiskani oko kaveza s gorilama. Unatoč vidljivo istaknutoj zabrani, nudili su im različitu vrstu hrane naginjući se i preko zaštitne ograde. U tome se posebno isticao jedan mladić, crne kose. Promatrala sam ga nezainteresirano, više u želji da vidim kako će reagirati golemi mužjak kojemu je dotični nudio bobi-štapiće i zatim mu ih otimao iz usta cereći se. Štapić po štapić, neke bi od njih životinja uspjela pojesti, a neke ne, te bi povremeno, vidno uznemirena, ispuštala mukle krikove. Odjednom, začujem vrisak okupljenih jer se u majmunovoj šapi našlo nešto crno i okruglo. Misleći da se radi o glavi napasnika, počeli su dozivati čuvare, sve dok nisu uvidjeli da se radi o crnoj vlasulji, koju mu je gorila u bijesu skinuo. Srećom mu se nije činila jestivom, pa ju je rado zamijenio za bananu iz čuvarova džepa. Tako se, umjesto ćelavca, od kaveza opet udaljio mladić crne kose, a ja se sjetila tvojih priča o zavodniku koji noću navlači kapicu da ne ozebe i onom koji na nogama suši oprane čarape jer nema rezervne! Zamišljena, ostala sam stajati pokraj kaveza, uzdahnula i istovremeno postala svjesna nježnog dodira. Zamisli, to me svojom majmunskom rukom pokušao utješiti onaj isti gorila koji je netom prije htio rastrgati i vlasulju i njezina vlasnika! Priča me natjerala u smijeh do suza, ali mojoj prijateljici nije se činila smiješnom. Znaj, draga moja, dodala je s beskrajnom tugom, da sam, oblivena suzama, trčala sve do šume, daleko od očiju svih onih ljudskih majmuna koji nisu bili u stanju shvatiti me kao što me shvatio onaj u kavezu, od prve. Godine prolaze, a moja prijateljica i ja i dalje pretresamo naše ljubavne zgode i nezgode. Ali, nikada ne zaboravljamo na opisani doživljaj i njezinu pustolovinu s majmunom. Ni najbližima nismo rekle zašto smo muškarce prestale kititi tim nadimkom. Jer ga nisu zaslužili, jasno.

SJEĆATE LI SE NJE?

FOTO Gdje je danas Sanaderova supruga? Rijetko ga je posjećivala u zatvoru, a evo čime se bavi

VEČERNJI U AMERICI

FOTO Gdje to odlazi Hrvatska? Vatreni idu u grad duhova, Alexandria krije jezive tajne

PRIRODNA KOZMETIKA

Zbogom dosadnom podbratku: Uz pomoć ovih 7 tehnika riješite se 'vrećice' ispod brade

INVESTITORI HRLE

Dok tržišta divljaju, jedna potreba ljudi ostaje potpuno nepromijenjena

ZAKLJUČAK IZ 1991.

Dokument koji je šokirao Miloševića i zauvijek promijenio kartu regije

Od 12. kolovoza čeka nas povijesna promjena: Koristili smo ih cijeli život u kafićima i restoranima, a nova uredba ih zabranjuje