Iako se Ananđeo obilato naradio taj vikend, jer samo u jednom satu odvezao je devet ne baš mlačnih muškaraca, ponedjeljak mu se učinio kao sasvim zgodan početak za još jedan tjedan krvavog posla. Isprva ga nisam primjećivao; niti u petak kada je Vlado ostao pokošen ležati kukavnim snajperskim hicem jedva nekoliko centimetara od mene, niti u subotu kada je neprijateljska granata zabila svoje oštre kandže u vonjavu sobu uspavanih muškaraca. Vidio sam ga tek uvečer istoga dana u društvu vječno namrgođenog Đure Patajca koji je ispijao drugu bocu Badelovog konjaka, ali mi se učinilo da umjesto Ananđela gledam u pticu grlicu; istu onakvu grlicu kakvu sam kao dijete mjesecima držao zatvorenu u kartonskoj kutiji.
S nepunih osam godina života bilo mi je prvi puta da se susrećem s vlastitom i tuđom smrću. Popeo sam se te ‘78. na jablan ispred osnovne škole, visoko u vis, ali još i više iznad te visine, gdje ispruženim dlanom možeš obrisati prašinu čak i s najudaljenijih vukovarskih oblaka. Tako divovskih jablanova bilo je, vjerujem, samo u Vukovaru, mada možda istih takvih ima i u drugim gradovima diljem svijeta, ne znam, ne želim griješiti, jer moje su oči upamtile samo one vukovarske. Uzverao sam se do jednog gnijezda u kojemu su se nalazila dva goluždrava ptića, širom otvorenih kljunova kao da me žele snažno usisati svojim nemoćnim dahom. Pažljivo sam izvukao onog najgladnijeg i stavio ga u desni džep kratkih hlača. Dok sam drugoga, onog s manje apetita, izvlačio iz gnijezda, grana na kojoj sam stajao počela je zloslutno grmjeti kao da po njoj svoja poderana kola vozi, glavom i bradom, sam sveti Ilija. Tijelo mi se zaustavilo na zemlji, a u ruci je ostao zgnječeni ptić. Onaj drugi, gladniji, kojega sam netom prije stavio u džep, čudom je ostao neozlijeđen kao i ja.
Ananđeo je te zloslutne subote letio iznad glave Đure Patajca, sileći ga prošaranim krilima što dalje od sebe i ovog svijeta, a meni se nijemim riječima obratio kako je došlo vrijeme da se napokon upoznamo, pogledamo si u oči, i kažemo istinu, onu istinu, koju samo mi znamo kakva zapravo jest. Iako ga ne vidjeh nikada prije, do te subote, njegovu prisutnost sam osjećao kad god bi netko bio teže ranjavan, i uvijek, gotovo uvijek, kad bi se netko dušom vinuo u visine i više se ne povratio među one koje smatrasmo živima. Jednom mi se tako učinilo da se plameni jezičak iz puščane vatre pretvorio u grlicu i leti nad Stipanom kad su ga puščanim rafalom od koljena do Adamove jabučice sasjekli iz zasjede. No tada sam zaista mislio da si samo utvaram kako vidim jednoga Ananđela, pa sam pomislio, budala jedna kakva sam, da sanjam o onoj svojoj grlici koja je živu glavu sačuvala u džepu mojih hlača.
Ptića, njezinog smrskanog brata, iz mojih sam šaka bacio daleko od sebe, žmireći da slučajno ne vidim gdje će pasti i gdje će počivati dok ju neka životinja za objed ne proždere. A drugog grlića, onoga preživjelog, odnio sam doma i u jednu kartonsku kutiju od cipela stavio. Probušio sam na poklopcu nekoliko sitnih rupa, donio tanjurić vode i koricu kruha, te se čitav dan osjećao kao da sam grlici život spasio, a ne je iz gnijezda iščupao i još joj goluždrava brata ubio. Tek predvečer sam se domislio da grlić ne može sam jesti, pa sam mu u kljun stavljao mrvice kruha, a onda mu isti žuti kljun gurao u vodu dok god se jadničak ne bi zagrcnuo kao kakav žedni utopljenik.
Prošle su tisuće i milijuni godina kako se Ananđeo naradio, ali uvijek je mijenjao izglede i oblike, boje i mirise, kad bi se god u presudnomu času prozvanome obratio. Ovisilo je sve o tome komu se prozvani na zemlji najviše ogriješio, koga je u gadnu nesreću ulovio ili Ananđela na njega poslao da ga sa sobom bez milosti odvede. Netko je, mislim, u tim trenucima vidio rođena brata, a ja sam, eto, gledao u pticu grlicu.
Đuro Patajac se te subote, posljednji put onako živ namrgođen, kroz gutljaje Badelovog konjaka, prisjetio i pokojnog Vlade, i Stipana, i Josipa, koji je tek devetnaestu napunio, a dvadesetu nije dočekao, i jednog Zorana, i Slaveka, koji je čak iz Varaždina potegao da brani istok svoje zemlje, a tijela mu nismo mogli vratiti roditeljima jer ostade raskomadan u minskom polju, na onoj istoj parceli koju oni ne porobiše, a ni mi je, nakon godine mučnog ratovanja, ne oslobodismo. Ananđeo, u obliku ptice, lebdio je Đuri oko tjemena, puhao mu u vrat, otvarao kljun i proždirao svaku riječ koju je nesretnik izgovorio. Znao sam tada da je Ananđeo baš njega izabrao i da će u svega idućih par dana i Đuro ostati zanavijek ležati krvavog trbuha ili glave pa mi je došlo da izvadim pištolj i zapucam u tu zlosretnu pticu, baš kao da pucam i ubijam rano djetinjstvo u Vukovaru. Ali nisam se jadan usudio pištolj vaditi iz korica, jer kako se proživljeno djetinjstvo ni najvećom silom ne može satrti tako se ni Ananđeo ne može otjerati kad ti se jednom ukaže.
Kada je grlić već dobio paperjasti oblak oko vrata i postao nalik na sivog ljepotana, kada je počeo sam kljucati komadiće kruha i piti vodu iz tanjurića, krenuo je razdragano trzati operjanim krilima u želji da poleti iz kutije u kojoj sam mu tako brižno spravio gnijezdo. Gotovo punih tjedan dana grozničavo sam se brinuo hoće li mi ptić, kojemu sam udahnuo svu svoju naivnu privrženost, odletjeti, i možda saviti gnijezdo na nekom drugom jablanu, u nekom drugom gradu, gdje ga nikada više neću pronaći i onako ga veselo, djetinje, držati među majušnim dlanovima kao da grlim svoju najdražu igračku. A onda sam mu jedno jutro oštrim škarama pažljivo odrezao perje koje je, vidjevši ga tako na hrpici, više nalikovalo na anđeoske nego na ptičje ostatke. Nekoliko trenutaka kasnije goluždravi ptić još je dva ili tri puta jalovo zamahnuo krilima te mi smeđim očima poručio, kako u to sada vjerujem, da mi oprašta djetinjstvo, ali da će, u dogledno vrijeme, kada ojačam i kada mi krila dovoljno narastu, uzeti škare i zauvijek ih podrezati. Toga je dana grlica, igračka moja i prokletinja, prestala jesti, piti i kretati se u zatvorenom prostoru. Treći je dan uginula u svom kavezu, kartonskoj kutiji, a ja sam je, glasno ridajući, zakopao u dvorištu kuće. Na majušnom grobu, mučen djetinjom grižnjom savjesti, grančicom jablana sam iscrtao dva velika, širom raširena, krila, koja su se u šaku blata pretvorila s prvim naletom vukovarske kiše.
U nedjelju nisam vidio Đuru Patajca niti sam više razmišljao o Ananđelu, jer bijaše to dan kada su i živi i mrtvi, i mi i naši neprijatelji, svetkovali blagdan koji se blaguje po kršćanskim kalendarima. Čak smo si jedni drugima, iz suprotstavljenih rovova, derući se iz sveg glasa, čestitali taj dan, ne padajući nam na pamet, ni njima, a ni nama, da razmijenimo rafale ili ubojite granate. Ali zato je u ponedjeljak, odmah u cik zore, stigla zapovijed da sedam nas, uključujući Đuru i mene, krene u izviđanje i uvjeri se je li crta razdvajanja ostala ista onakvom kao i prije primirja.
Izvidnica je pred jednim šumarkom upala u zasjedu. Do mene je ostao ležati prostrijeljeni Đuro. Beživotnim, staklenim očima gledao je u moje raskomadane noge. Dao bih se zakleti, nijemo proklinjući visoke vukovarske jablanove, da mi je u tom času sam Ananđeo podrezao krila da ne bih, baš poput njega onda, ni ja poletio.
