Kalendar osječke Udruge Pobjede krase slike seniora, stanara koji su u azilu bili kad su ga volonteri u jesen 2007. godine preuzeli. Za neke od njih ne znaju ni koliko točno imaju godina, a nekima je poziranje za kalendar donijelo sreću pa su pronašli dom i zauvijek napustili azil.
Tihana, zvijezda mjeseca rujna, nije bila te sreće. Još uvijek je u azilu, a upravo o njoj na Facebook stranici Udruge osvanula je i priča. Rujan se još malo bliži kraju, na kalendaru okrenut će i drugi list. No, nadaju se da će prije toga pored Tihaninog imena napisati - Udomljena.
Tihana i Valentinin san
Ima jedna kuća. Jedna je od onih koje ne primijetiš odmah s ceste. Sramežljiva je, kako bi se reklo.
Nije baš neka najmlađa, po godištu, al nije ni najstarija u selu. Drži se, kako bi se reklo.
U dvorištu joj, tamo gdje je nekada cvala ruža, i zbog čijeg mirisa je i komšiluk bio podnošljiv, stoji jedna rupa u spomen na jednog Žuću koji je u toj kući bio sretan.
Oluk malkoc, i dandanas, stoji nakrivo. Spomen je to na jedno zaljubljivanje preko balkona, na jednu prvu ljubav i na to kako je netko u toj kući, usprkos svoj ljutnji majke i oca, bio sretan.
Kod ulaznih vrata, odmah ispod prozora od kuhinje, maleni je svijet ljiljana, nevena, i ljubičica, sanjaju one nadolazeće proljeće, jer proljećem bi uvijek bile sretne.
Štrik za veš, vezan između dvije ogromne višnje ( čiji sok je i danas legenda ) čeka svoje najbolje prijateljice lastavice, koje bi na tome štriku uzimale predah od dalekih puta, čavrljale bi s proljetnim suncem pričajući mu o dalekim zemljama s vječitim proljećem.I sunce bi slušajući taj vječito optimistični cvrkut bilo sretno.
Pišući ove retke osjetila sam strahovit ponos što poznam jednu Valentinu, čije sne napamet znadem, jer sve što ona želi je da ta kuća bude njena, i da ti, Tihana, u njoj zauvijek budeš sretna.
