Ni bure koje su dizale krovove i rušile ograde, ni sunce koje je pržilo kamenje nisu godinama mogli nauditi psima na Žarkovici. I kad je bilo najteže i najopasnije, uz njih su uvijek bili volonteri.
Volonteri kojima to nije posao, koji to rade iz ljubavi, iz suosjećanja, koji drukčije ne znaju i ne mogu. Nije im godinama bio problem živjeti na brdu iznad Dubrovnika, hraniti, maziti, liječiti, brinuti se o životinjama koje su pronalazili u grmlju, uz cestu, u vrećicama, u kutijama. Ljubav je to koja nema cijenu, ne može se to platiti novcem, ali volonteri to nisu ni tražili. Sve što im je trebalo bilo je da konačno netko iz Grada prepozna što oni rade, za životinje, ali i za Grad. Koji se zahvaljujući upravo volonterima mogao pohvaliti kako na ulicama nema napuštenih životinja. I sve to nije Grad baš puno koštalo, jer volonteri su se sami snalazili za cijepljenja, čipiranja, za sterilizacije i veterinarske troškove.
Bez kazni
Godinama su volonteri Društva za zaštitu životinja Dubrovnik upozoravali da Grad ne poštuje zakone, ali nitko nije reagirao, pa ni institucije zadužene za provođenje tih istih zakona. Njihova rješenja, mrtvo slovo na papiru, očito nisu bila dovoljan razlog da Grad sagradi azil za pse. Iako već godinama postoje planovi, a i sredstva su osigurana.
Grad je odlučio, pozivajući se na rješenje inspekcije, da će pse sa Žarkovice premjestiti u druge azile diljem Hrvatske, gdje će im, kako kažu, biti ugodnije. Kao da im je ikada bilo važno kako je psima, nisu reagirali ni kad su im volonteri govorili da ne mogu više sami. Možda su mislili da će sve riješiti dodjelom još jednog gradskog priznanja za volonterku godine predsjednici Društva? Da će izbrisati sve propuste, sve ono za što ih nitko od nadležnih institucija godinama nije ni prozvao ni kaznio. Možda su mislili da će volontere umiriti izjava da kad azil koji još nisu ni počeli graditi bude gotov, a bit će, objašnjavaju odgovorni za njegovu gradnju, 'dovoljnog kapaciteta', neke od tih pasa možda vrate u novo sklonište. Jedino je pitanje hoće li psi taj dan i dočekati.
Preko javnog bilježnika
I dok iz gradske tvrtke zadužene za gradnju azila nalaznike napuštenih životinja i dalje upućuju na Društvo, preko javnog bilježnika volonterima šalju božićnu čestitku. Najavljuju kako će u ponedjeljak 21. prosinca na Žarkovicu doći 'skloništa iz cijele Hrvatske' i odvesti 89 pasa.
Hoće li gradska tvrtka poštivati odluku Gradskog vijeća da nema ubijanja pasa? Koja su to no kill skloništa diljem Hrvatske koja mogu primiti 89 pasa? Volonteri su jasno rekli kako pse nikome ne daju, vrata azila mogu proći samo preko njih. Gdje je granica na kojoj će se zaustaviti gradske vlasti? Hoće li nekoliko dana prije Božića na Žarkovici ipak biti mirno ili će, po nekim najavama, zveckati oružje? Dubrovčanima Žarkovica više nije samo problem napuštenih životinja, ona je postala simbol nepoštivanja zakona i samovolje svih odgovornih u Gradu. I svi govore kako tome treba stati na kraj.
Autorica ovog članka, gđa. Snježana Črnjević, uvijek, ali baš uvijek, piše objektivne, emocionalno tople i istinite komentare o problemima azila na Žarkovici. Od nje bi mogli učiti ostali autori članaka o ovoj temi, u kojim člancima nema niti "i" od istine. Respect!!!