Azil u Nemetinu jedan je od samo šest hrvatskih no-kill azila za pse, a Osječani ga sve više prepoznaju kao mjesto suživota ljudi, životinja i prirode.
I zato sve češće dolaze, pomažu volonterima udruge Pobjede, šeću pse, igraju se s njima. I uvijek ih dočeka nešto novo, jer u azilu se stalno nešto radi.
- Čarke i barke, stare gume, pol kantice boje amo, pa pol tamo. Milion posjeta smetlištima u potrazi za onim što bismo mogli iskoristiti u azilu. Sve sadnice cvijeća što ste nam ih donosili, koji osmijeh i čarolija je tu - kažu volonteri. I dodaju kako je svaka sitnica koja njihov azil čini domom bitna. Jer, uz to što je privremeni dom ostavljenim psima, azil je i volonterima drugi dom.
Neka ih ne bude
- Dabogda svi azili ovako izgledali, a ne samo naš. Zapravo, dabogda jednoga dana prestali postojati, jer azili postoje radi ljudi, a ne radi pasa - ističu.
A do tada i dalje će napraviti baš sve da bi četveronošcima, dok čekaju ljude koji ih neće napustiti, bilo što ljepše. I ne zato što u tamo nekom zakonu piše da ih se mora hraniti, liječiti, da im se moraju osigurati uvjeti u skladu s njihovim potrebama. Ne trebaju volonterima osječke udruge Pobjede ti zakoni, jer njima su azilski psi obitelj. I zato kod njih nema ubijanja, nema roka trajanja. I zato kod njih psi nisu samo broj, imaju ime, o njima sve znaju - tko se s kim slaže, tko koga voli i ne voli, kako su izgledali prvi azilski dani svakog psa. Jer oni sve to rade s ljubavlju, ne zbog novca.
Posebni su osječki volonteri po još nečemu, ima među njima i pjesnika, pišu se u azilu priče, skladaju se pjesme. Kako to izgleda pročitajte u azilskom dnevniku.
Iz azilskog dnevnika
Sjećam se koliko je Rea trčala za autom, nakon što su ju izbacili pred našim Azilom, volonterki koje su trčale za njom da ne pogine. Njene tuge kad je shvatila, naše sreće kad smo otkrili da je čipirana na čovjeka koji ju je izbacio, neuspjele tužbe, unatoč svim dokazima protiv dotičnog. Nismo ni pozvani na ročište.
Sjećam se svake sekunde u tjedan dana koje je Linda provela u kutu Prvog dvorišta, u strahu od mjesta na koje je došla. Branimire, koja je toliko silno htjela pobjeći iz Azila da se zaglavila među ogradom i armaturnom mrežom. Kukija, koji je čekao na mjestu gdje je izbačen, a uhvatile smo ga kad je postao iznemogao od izgladnjelosti. Kad je odustao, nije htio jesti niti piti vode koju mu je volonterka ostavljala. Sjećam se Miladina i lanca na kojem je živio, Buce i "uspavajte ga, on nam ne treba više". Ružičastog povodca kojim je Vila ostavljena zavezana za čempres, sa svoje 4 žive i jednom mrtvom, smrznutom bebom, do koje zbog "duljine" povodca nije mogla doći, malene dekice koju su im tako milostivo ostavili, paketića koji nas je dočekao - vreća hrane i Dino.
Azil postoji zbog onih koji su u stanju odlučiti da nakon devet godina više ne trebaju svog psa
Sjećam se svakog pokušaja ostavljanja psa, svake uvrede pritom dobivene, svih pokušaja pranja savjesti, svake emocionalne ucjene. Svih tih očiju, prekrasnih očiju koje ne znaju što su im oni koji su ih doveli namijenili. Sa svim time budim se, zaspem, živim. Pa i onda kada čujem začuđujuće pitanje "pa zašto ste vi onda tu ako nećete primiti psa, nije li ovo Azil?" potrudim se odgovoriti da Azil ne postoji zbog pasa, nego zbog ljudi poput tebe. Onih koji su u stanju odlučiti da više ne trebaju svoga psa nakon 9 godina doma, da tek rođene štence mogu donijeti nama, jer je njima lijeno/skupo/nije prirodno sterilizirati kujicu, zbog ljudi koji će izbaciti svog deset godina starog zlatnog retrivera jer bi kupili vestija.
Azil ne postoji zbog pasa, nego ljudi koji će radije kupiti psa, koji neće pružiti šansu Mustri, Sari, Magdi, Vidi, Marijani, Denisu, Rexu, njima kojima je Azil privremeni dom već godinama. Njima koji su imali sreću pa završili u našemu Azilu, a ne u šinteraju, jer bi tamo davnih dana bili ubijeni. No-kill Osijek smo dobili, svijet bez napuštenih sanjamo.
<<oluja-rusila-stabla-kisa-poplavila-dvorista-u-kojima-su-psi
Pišem ,već valjda stoti put, na ovom portalu. Imam psa iz jednog zagrebačkog azila . Došao na more i tu mi krasi dane. Nikad neću biti bez psa, a nikad neću ni kupiti psa pored toliko napuštenih. Da sam ga ga naručila po svojoj želi ne bi mogao biti bolji. "A i lijep je i pametan, jer je moj." Aktivan je i sve zna. Nije ono gledaj me "ja sam najljepša plavuša" . Uzmite i udomite psa to je prekrasno. Ako ste lju di nikad ga nemojte odbaciti i napustiti. Nije igračka i jako pati . Nitko vas ne voli više od vašeg psa.