Već odavno sam htio to učiniti. Čim su sagradili depandansu hotela koji je već prije toga bio sagrađen na suprotnoj strani ceste, s pogledom na oštre grebene nalik na kameni češalj kojim se češlja more i vjetar, vjetar i more. Toga dana bilo je posve mirno, bešumno kao tepih boje tamnog opala. Kao da mu je produžetak bio duboki mekani tepih na hodniku te depandanse, kojim sam brzo hodao tražeći nešto što nije bilo lako odrediti. Nastojao sam se što bolje orijentirati. Nitko nije primijetio kada sam ušao. Osvrtao sam se, zastajao i gledao u nedoumici. Vratio sam se nekoliko koraka zatvorivši oči da se što bolje prisjetim i stao pred vratima jedne od soba u tom zasjenjenom hodniku.
Ušla je čistačica vozeći kolica s ručnicima i drugim kozmetičkim priborom. Nijemo sam joj kimnuo kao da sam jedan od gostiju. Zaustavila se pred vratima sobe na suprotnoj strani, zatim naglo istrčala van kao da je nešto zaboravila. Master-karticu, koja je bila ključ za sva vrata, ostavila je na vrhu kolica. Uzeo sam je, otvorio vrata one sobe, vratio karticu na kolica, ušao u sobu i tiho zatvorio vrata. Da, na tom mjestu bila je ona soba.
Stajao sam duboko dišući i pomno gledao oko sebe. Da, to je taj prostor: izduženi kvadrat s dva prozora koji gledaju na more i grebene i udaljeni samotni otok iznad kojeg je obzorje povlačilo svoju beskrajnu crtu. Sjeo sam na pod i sklopio oči. Izgubio sam pojam o vremenu. Trgnulo me otvaranje vrata. U sobu je ušla neka djevojka. Ugledala me i kriknula. Nemojte me povrijediti, rekla je. Uzmite ovu narukvicu. Skinula ju je s ruke i pružila mi je. I ovo, dodala je skinuvši sat. I dalje sam sjedio na podu gledajući je kao da sam se tek probudio. Imala je majicu na natpisom YOU CAN’ T HANDLE ME. Zvat ću zaštitare, rekla je i uzela mobitel. Nemoj, rekao sam joj ne dižući se s poda. Zvat ću zaštitare, ponovila je. Nemoj. Sve ću ti objasniti. Nisam došao ništa... Tko ste vi, upitala me odvažno. Sve ću ti reći, odgovorio sam joj. Sjedni do mene. Ne boj se. Ostala je stajati. Slušam vas, rekla je držeći i dalje mobitel u ruci i brzim pokretima palca lijeve ruke tipkala poruku prijateljima, ili policiji. Imala je svijetloplave oči, iskrene, dobronamjerne. I kosu gotovo iste boje.
Na ovom mjestu stajala je prije jedna druga kuća, počeo sam. Srušili su je gradeći ovu depandansu. Pogledala mi i spustila ruku s mobitelom. U prizemlju te kuće živjela je ona, s majkom, mlađom sestrom i bratom. Često sam ih posjećivao. Točno na ovom mjestu, ovdje gdje je sada ova soba, siguran sam u to, bila je njihova dnevna soba. Išli smo u istu školu, ali ne i u isti razred. Ona je bila u trećem, a ja u drugom razredu te petogodišnje škole, rekao sam.
Djevojka me počela slušati, i dalje oprezna ali opuštenija nego prije. Ugledao sam je prvi put između dva školska sata na odmorištu velikih secesijskih stuba te školske zgrade s ogradom ukrašenom glatkim kamenim vazama. Imala je najljepše crne oči koje sam ikada vidio. I kosu, crnu, gustu kao kiša. Zaljubili ste se u nju, upitala me djevojka i sjela do mene na pod. Zavrtio se sav prostor oko mene, rekao sam joj umjesto odgovora. Sretao sam je zatim na zajedničkim satovima klavira, jer je to bio jedan od obvezatnih predmeta u toj školi, nastavio sam. Našao sam neki izgovor i jednog sam joj dana došao u posjet. Zatim sam počeo dolaziti svakodnevno, odnosno kad god sam mogao.
Sjeli bismo na pod u onoj sobi koja je sada ova. Ovdje, na ova dva zida, pokazao sam rukom na zidove na kojima su visile neke beznačajne slike, stajale su visoke crne police s knjigama. Učili smo ili, radije, čitali poeziju, francusku ili rusku, i slušali muziku s gramofona pokraj nas. Varšavski koncert. Bio sam onaj osamljeni mladić koji usred varšavskih ruševina svira taj klavir i čeka da ga ona spasi.Ispred kuće bio je vrt, drukčiji nego sada ovaj ispred ove zgrade u koju je, barem što se mene tiče, urasla ona prethodna što su je srušili i njih preselili. Vrt je bio pun oleandara. Njegov gornji dio, govorio sam, stepeničasto se peo u ovo gusto zeleno brdo ovdje iznad nas. Ona bi, ponekad, bez ikakva razloga potrčala gore i nestala između borova. Kao od nečega uplašena srna. Osvrnula bi se na mene kratkim pogledom. Htio sam poći za njom, ali nisam. Bio sam dvije godine mlađi. Bojao sam se svega što prema njoj osjećam i onoga što ona osjeća prema meni. Bojao sam se...
U sobu je ušao zaštitar. Gospođice, tko vas uznemirava, upitao je djevojku. Treba li vam pomoć, nastavio je i krenuo prema meni. Ne treba, rekla je. To je neka zabuna. Ovo je moj prijatelj. Ja sam ga pozvala. Možete otići, dodala je i nasmiješila se uhvativši me za ruku. Ona je već bila u vezi, zar ne, upitala me kada je zaštitar otišao. Bio je njenih godina, odgovorio sam joj, iskusan, vrstan glazbenik, siguran u sebe. Ja sam pisao svoje prve stihove. Znao bi, on, doći i zateći nas kako sjedimo na podu i slušamo Varšavski koncert. Zaustavila bi gramofon. To je bio znak da treba otići. Uzeo bih bilo koju knjigu s njene police i brzo krenuo. Njena me majka uvijek nekako sjetno gledala. Kao da je htjela reći: Ne odlazi. Odlazio sam noseći u ušima naš Varšavski koncert, onaj njegov početak koji se u meni neprestano ponavljao. Djevojka me mekano pogledala i primakla mi se.
Ovdje su bila ulazna vrata, pokazivao sam joj, a na onom zidu vrata u drugu sobu i zatim u kuhinju. U vrt i zatim u kuću dolazilo se s ceste kratkim stubištem kroz nadsvođena željezna vrata koja su uvijek bila otvorena. Na ovo mjesto, ovdje, govorio sam joj, na ulašteni parket stavili bismo gramofon. Na njemu je najčešće bila naša ploča: Varšavski koncert. Mladić svira a oko njega sve se ruši, ruši i propada, odlazi negdje unepovrat, čuje se lom stotina prozorskim stakala i porculanskog posuđa s bogatim cvjetnim uzorkom, koje se razbija u tisuće komadića i sve je prekriveno dimom i prašinom, sve se urušava, mladićevi prsti koče se od studeni, njegov se kašalj miješa s nekom dalekom tutnjavom i zvukovima najdubljih žica glasovira, koje pucaju savijajući se kao opruge zidnih satova koji padaju zajedno s klatnima koja se prestaju njihati i sve se survava u sve veći otvor na podu kroz koji poput ledenih siga padaju kristali srušenih svijećnjaka s gornjih katova te zgrade na koju sve više i više naliježe nebo prepuno prljavih vunenih mokrih oblaka kroz koje neko umorno sunce uzaludno pokušava prodrijeti brzo tonući u neki još dublji ponor...
Govorio sam u jednom dahu. Vidio sam da su se djevojci ovlažile oči. Digao sam se i pošao prema vratima. Ostani, rekla je.Otiđi, rekla je poslije probudivši me. Moje su oči i u tami plave. Ja to ne mogu promijeniti, dodala je ostajući u postelji. Otišao sam bos. Sandale sam obuo tek vani, u vrtu u kojem se još nazirao onaj nekadašnji. Otrgnuo sam cvijet oleandra i brzo pošao prema autobusnoj stanici, a zatim polako cestom kojom je nekad prolazio tramvaj.Sljedeće godine uzeo sam tu sobu u toj depandansi. Legao sam odjeven na postelju i zagledao se u strop. Svjetlo svjetionika na grebenima povremeno ga je obasjavalo. Čuo sam tiho kucanje na vratima. Digao sam se i otvorio ih. Ušla je ona. Evo me, rekla je. Pročitala sam tvoju priču o nama u novinama. Na pod je stavila gramofon s pločom Varšavskog koncerta.
Ne. To bi bio idealan završetak, a takvog završetka nema.
