Proradila savjest. I prije nego su pristizali nalozi za uhićenja, saslušanja, htio se javno suočiti s prošlošću. Zatvor mu se činio boljim rješenjem od nemira koji je nosio u slobodi. Htio se opravdati priznanjem, nepravedno osuđenima vratiti dobar glas, spomenik podići za hrabrost u obrani Crkve, kardinala Stepinca, vjere i istine.
Prošlost mu se vraćala uporno. Činilo mu se da je uludo živio, krivu stranu odabrao i mnogima nepravdu nanio. Nakon demokratskih promjena, neki su dojučerašnji "drugovi" prešli u novi tabor, mijenjali su put, od "velikog vođe" do Krista.
"Nisi zid, okreni se!" rekoše. Kao odgovor ponavljao je često: "Bogu, ako mogu!"
Trudio se zaboraviti kad je, kao član "Uprave državne bezbednosti", sam i preko doušnika, podnosio izvještaje uhodeći one za koje su mislili da su protivnici režima, izmišljao suradnike dajući im kodna imena. Nije prežalio što je u taj bezumni koloplet utkao mnoge svećenike i biskupe. Uzalud se branio neznanjem da su nakon Drugog svjetskog rata ubijena 664 djelatnika u Katoličkoj Crkvi diljem Jugoslavije, među njima četiri biskupa, pedeset svećenika, trideset i jedna časna sestra, te velik broj pripravnika za svećenike i redovničke braće.
Prisjetio se riječi kardinala Stepinca na procesu koji je vodio g. Jakov Blažević kako su veliku grešku napravili što su tolike svećenike ubili. "Narod vam to nikad neće oprostiti!"
Jutrom bi tražio ohrabrenje pozdravljajući pogledom križ koji je, neopazice, uzeo s urednikova stola, kad su, bez naloga, upali u uredništvo katoličkog lista tražeći "kompromitirajući materijal". Pronašli su ga u ladici, netom prije podmetnuta.
Iako su bili idejni protivnici, divio se mladom svećeniku. Činilo mu se da su njih dvojica lice i naličje jedne medalje, potrebni jedan drugome. Svećenik je u sebi nosio upornost, izdržljivost, prkos čovjeka s kamena. Saslušanja, zatvor, zabrane... doživljavao je kao priznanja, odličja koja je nosio s ponosom.
Bili su neobični njihovi susreti i pozdravi.
"Čuvaj leđa, pope!" uzviknuo bi posprdno. "Uvijek hvaljen!" odgovorio bi urednik. Ljutila ga je njegova mirnoća više od ičega. Nakon godina nemirna sna i kajanja odlučio je progovoriti, rasteretiti savjest i ako treba, u zatvoru završiti.
Poželio je rasprodati prošlost na gradskoj tržnici. Viđali bi ga na istom mjestu s istim izlošcima.
Susret se dogodio nakon puno godina, iznenada.
"Hvaljen Isus, druže!" pozdravi urednik. "Jesi li to ti, za ime Boga?" Starac podiže oči obnevidio od jutarnjeg sunca. Zadrhta uznemiren. "Ne prepoznaješ me? To sam ja!" "Vi ste to, ti si...", zamuca, "gdje ti je ona crna odora koju si ponosno nosio?" "Na klinu. Tražio sam te. Rekoše da te ovdje mogu naći. Što to vidim? Odlučio si rasprodati prošlost."
"Istina. Prodajem uspomene koje nisam zaslužio, priznanja na tuđoj muci i smrti stečena." "Gdje se gasiš? Dobro je! Bilo pa prošlo!" umiri ga. "Sve sam ti oprostio. I kod mene je rasprodaja: malih i velikih časti, imenovanja, pohvala, titula." "Jesu li te nagradili ordenom borca za vjeru? Nisu?"
Nakon poduže stanke obojica prasnuše u neobuzdan smijeh. "Bog će mi biti nagrada!" zaključi svećenik.
Pričini mu se da to nije onaj isti čovjek, partijski vjernik čiji Bog nije bio na nebu. Nekad se hranio tuđim strahom. Urednika katoličkog lista privodili su zbog pisanja, propovijedanja, rada s mladima. Hapsili su i zatvarali, nakon montiranih procesa, mnoge biskupe i svećenike. Glas ga vrati u stvarnost. "Duhom si odsutan, kao u stara vremena dok smo te saslušavali okovana."
Slušao ga je iznenađen.
"Ovo odlikovanje dobio sam za ratne i mirnodopske vojne zasluge, Orden junaka socijalističkog rada, Orden bratstva i jedinstva sa zlatnim vijencem, Priznanje za doprinos u izgradnji socijalizma, medalje i diplome za koješta."
"Stvarno si vjerovao u sve to?" uzvrati urednik. "Jesam koliko i ti u svoje", odgovori udbaš ljutito. "Ne želim te izazivati, optužiti, samo pitam!" "Ja odgovaram istom mjerom!"
Sunčano nebo nad Hreljićem zatitra oživljeno na emajliranim dijelovima medaljona.
"Čujem da ste crkve pretvorili u političku govornicu, uredničke komentare u političke poslanice. Nije čudo. Isus je, koliko znam, osnovao crkvu na prevrtljivcu Petru i "udbašu" Pavlu." Očekivao je odgovor. "Istina je da su bili samo ljudi, ali su se trudili da ostanu vjerni Kristu, na braniku vjere!" "Vjere, kažeš? Lako im je bilo truditi se kad su imali Boga za saveznika!" "Unatoč tome, u njima je rasla spoznaja da je Isus sin Božji." "Mislio sam da se Bog brani osobnom vjerom, a ne dokazom." "I dokazi su važni. Vjera ide kroz srce i razum. Priznajem nakon svega, komunizam je imao jednu dobru stranu. Postavljao je u pitanje vjeru, Boga, Crkvu, sumnju, a sumnja rađa kritičnošću." "Sjećam se, pisao si u svom mjesečniku da je Bog malen onoliko koliko je u nama malena vjera, a u sebi je velik i bez nas!" "Istina. Nažalost, vjernici ponekad nedosljednim životom lice Boga više skrivaju nego otkrivaju. Bog je mrtav za nas onoliko koliko je mrtva naša vjera u nama", zaključi urednik. Zašutjeli.
"Jesi li za kavu?" starac prekinu šutnju. "Drago mi je što si me se sjetio, a zaboravio koliko sam ti zla..." "Bio si mi potreban", odgovori svećenik. "Trudio sam se više nego što bih inače!" "Čudno, vama katolicima, popovima, treba neki vanjski motiv, prisila, zabrana, prkos, da biste bili dosljedni. Mislio sam da vam je netko drugi poticaj." Nije mu odgovorio. Znao je pouzdano da je Crkva bila jača i svoja onda kad je bila progonjena. Ovo danas je opasnije. Iako je sloboda vjerovanja, sve manje je onih koji imaju osobnu vjeru, a sve više onih koji idu iz običaja. "Volio bih da se osvrneš jednim člankom, izneseš svoje viđenje progonjene Crkve nekad, njezine uloge u društvu danas, profesor si, obraćenik, bivši komunist." "Ako skupim hrabrosti. 'Na procesu mržnje i šutnja je odgovor', tako je nekako odgovorio istražiteljima pokojni kardinal Stepinac."
"Dobro kažeš: teško janjcima koje vuk brani", podrugljivo će svećenik. "Promijenio si runo, a ćud?"
Održao je obećanje. Nakon televizijske emisije izazvao je negodovanje, čak i prijetnje. "Konačno sam skinuo masku, nisam rekao ništa što nije bilo. Otvorio sam dušu pa što bude", reče smiren.
Iznio je mnoštvo podataka o progoniteljima i progonjenima, nepravedno osuđivanima i nestalima, bačenima u jame, o spaljenim arhivima i montiranim optužnicama. Prisjetio se riječi jednoga od naredbodavaca: "Mi im ne možemo stati ukraj ako ne primijenimo drugu taktiku. Oni u najzabačenije selo šalju intelektualca-popa, a naši sekretari, poneki, nemaju ni osnovne škole. Jedini način da ih ušutkamo je: uhoditi, kompromitirati i u krajnjem slučaju zatvoriti, likvidirati." Nedugo nakon iskaza našli su ga mrtva. Križ je držao u okrvavljenim rukama.
kako se zove ovaj fratar?