I tako smo se našli. Mimo svih postojećih zakona i pravila. On sjedi, ja sjedim. On hoda, ja hodam.
- Gdje si bio? - pitam ga iako mi nije muž.
- Tamo - pokazuje rukom. Tamo je ništa. Tamo je jedan drugi svijet koji nas se ne tiče.
- A ti?
- Tamo - pokazujem u suprotnom smjeru.
- I što si radila?
- Pisala.
On šuti. Kad spomenem pisanje, i razvijene duše se prepadnu. Pisanje putuje u vječnost. Krhka riječ polomi stoljeća, razglobi svjetove, neuništiva je.
- Hm.
- A ti?
- Predavao sam djeci.
- I što sad?
- Mogu te pozvat na pivo.
Ispred nas jezero. U jezeru plivaju šarani. On stoji u košulji. Ustajem.
- Pivo?
- Hladno.
- Ajmo - kažem.
Na livadi brvnara. S obzirom na to da je sve moguće kada te se nemoguće prestane ticati, ima i klupa, a nađe se i konobar.
- Zanimljivo - rekoh. U filmu smo. U stvarnoj projekciji koja se mijenja sa svakom mišlju. Konobar ima riđu bradu.
- Zvao sam te - rekne on.
- Nije mi zvonio mobitel - nasmijem se.
- Svejedno sam te zvao.
- I ja sam te čula - rekoh. - Eto.
Izvukla sam se iz Tamo grada neopazice, pomislih. I našla se na čistini, sama. Odjednom, nakon tolikih muka. Smetale su mi travke, godišnja doba, dvojnost, težak rad, čak i umivanje lica zorom. Sreća bi trajala kratko, poput ljetnog pljuska. Sve mudrosti imale su alternativu, a uzbuđenja nestajala poput uzdaha, pa se vraćala. I onda, već izbezumljena od učenja i rada na sebi, koji je bio posebno u modi, shvatih da više ne mogu gurati taj kamen uzbrdo, pustit ću ga da se otkotrlja. Nisam u rukama držala ni žlicu, a kamoli nauk. Dosadila mi potraga za savršenstvom koje na kraju uvijek ima izgled isprane, umorne krpe, ma kako se držala kojekakvih pravila. Oči ne blistaju. Duša ne pjeva. Samo je zadovoljna. A to mi se nije činilo dovoljnim. Pustila sam da se raspadne sve što sam ikada znala, htjela ili umjela. U čvrstim cipelama u kojima se osvaja Himalaja, skočila sam s uzvisine. Kvantni skok. Ili skok u prazno. Bez odjeka.
- Što misliš? - upitao me.
On je i dalje imao plavu košulju s bijelim gumbima. Mogla sam mu promijeniti košulju mišlju, ali dobro mu je stajala. I on je moju kosu mogao obojiti u crvenu boju, ali nije. Bili smo očarani jedno drugim onakvi kakvi smo se sreli. Izašli iz naših priča kao iz grada pod opsadom.
- O tebi - rekoh. - O tebi. I kako te volim. A ti?
- I ja mislim o tebi - rekao je.
Uvijek sam čeznula za ljubavlju, patološki ovisna o svjetlosti, pa sam se trudila pronaći je. Oh, da, obavila sam pritom sve dužnosti koje su mi bile dane ne bih li je zaslužila. Ali ništa. Kopala sam po sebi, rudarila po emocijama, bivšim životima, bivala sveticom, požrtvovnom majkom, sućutnom susjedom, šutljivom građankom, ali uloge me nisu približile ljubavi, jer sve oko mene bio je privid, hrpa iznemoglih kreatura prežvakavala je iste misli. Znala sam da me zarobljavaju ti velovi misli, nabiru se kao podsuknja, plešu oko mene... Zar je to ono što tražim?, pitala sam se i hodajući raznim stazama, u jednoj mora da postoji prijelaz, prijelaz u kojem se dva svijeta dodirnu, pa sklizneš u taj drugi, željeni, i nestaneš... Neka zaključe da sam se izgubila, mrmljala sam, utopila ili da su me oteli izvanzemaljci, bilo mi je zlo od vlastite potrage, od sebe u mjestu u kojem ne pripadam, na koje sam se navikla, a čije sam zidove prerasla i ograde preskočila. Barem u glavi. Ali trebalo je odista pobjeći, promijeniti strukturu gena i misli, zanemariti prijašnja iskustva i otisnuti se u taj zagrljaj potpunog neznanca iz druge države.
Iz druge države.
Tuđinca u plavoj košulji koji govori mojim jezikom, pa se javlja porukama i pozivima, a onda zašuti. Moje Tamo i njegovo Tamo razdvaja granica tanka poput vlasi, a opet moćna. Mi smo drugačiji, nemamo zajedničku prošlost, njega su uspavljivale breze, mene zvuk pisaćeg stroja. On je odgajan od svedavajuće majke u nekoj zabiti, ja od feministice na prvoj liniji fronte. I onda, oh, više nisam mogla doći do daha, jer trebala sam čaroliju.
Čaroliju pomaka.
Tip u plavoj košulji nema djece i ne ostavlja razbacane svjetove iza sebe, tek možda ubogu majku koja ga više ne razumije jer je završio visoke škole taj njen klinac i promijenio se. Misli su naše jake, dodiruju se u eteru, otjelovljuju se polako.
Prvo sam pomakla žličicu na stolu.
Onda sam preskočila četiri stepenice i nisam se raspala. U Tamo svijetu sve više sam boravila kao podstanar, osjećajući se poput neke lutke. Hrlila sam u negdje Izvan, a to Izvan tek je zadobivalo oblike. Vrlo jednostavne. S puno šuma i potoka koji ih presijecaju. S proplancima svih vrsta. S čovjekom koji me čeka zato što me čeka.
Katkad se ne bismo čuli mjesec dana. Pomislila bih, ostao je u svojoj priči, teško je razbiti okove nekadašnjih misli. Nove misli su krhke, treba ih ojačavati poput slabašnog dječarca, dohranjivati mlijekom, vitaminima i šetnjom po svježem zraku. Zahtijevaju potpunu njegu. A one stare žuljale su poput tijesnih cipela, zamarale me pokušavajući me zarobiti svojim gustim, prepoznatljivim pletivom, vratiti me u zagrljaj potrošenih osjećaja. Pa bih posumnjala u svoju zdravu pamet. A u nju sam vjerovala, čarolije me nisu odvajale od praktičnosti.
Onda sam, jednog vrućeg ljetnog dana jednostavno odlučila otići, napustiti Tamo i nestati. Nisam znala kamo. Samo sam krenula. Procijep će se već pojaviti, pomislila sam. Na kraju krajeva nisam uzalud čitala Alisu u zemlji čuda.
I tako smo se sreli.
Jednostavno, puno jednostavnije nego li sam zamišljala. Hodajući stigla sam do mjesta u kojem se nastavljala neka druga priča koju je napisao neki drugi pisac.
On me čekao.
- Zvao sam te, a onda mi se mobitel ispraznio pa se nisam mogao javiti - rekao je. - A nekako, bio sam i siguran da nije stvar u mobitelu.
- Lako ga je napuniti - rekla sam. - Pogledom.
- Ti to možeš? - upitao me.
- Da, baš kao i ti.
Nikada se nismo poljubili prije, on i ja. Znali smo razgovarati ni o čemu. Zapravo i nismo se previše poznavali. A opet.. Sad je sjedio stvaran u predjelu koji smo izmislili, svatko snivajući svoj san. Dobro je ispalo.
Pritisnula sam svoje usne uz njegove.
- Volim te - rekla sam iako je to bilo najočitije na svijetu.
- To znam - rekao je.
Konobar je prišao. Već je nosio dva ohlađena piva.
Tamo je ostalo iza nas, prozirno poput izblijedjele fotografije s nekog putovanja.
Sve je moguće, kada te se nemoguće prestane ticati, pomislila sam. Bila je to jedna davna djetinja rečenica, tiha i lomna, koja je, eto, odrasla.
