U kavani više nije bilo gostiju. Svi su turisti odavna otišli u svoje hotele i sobe kako bi odmorni dočekali novi dan. A i rijetki mještani preselili su se na klupe duž šetnice, posjediti još koju minutu, srediti misli prije no što će poći doma. U drugim kavanama konobari su već očistili stolove i sve pozatvarali. Samo su još njih dvojica sjedila za stolom na nogostupu, tik do ulaza u kavanu. Obojica su bila suviše umorna da bi skupila ono malo preostale snage i otputila se svojim kućama.
Bio je kraj sezone – najgore doba godine za konobare. A i sparina je neka pritisnula mjesto, zrak ustajao, zgusnuo se, sav ljepljiv i sluzav, pa iz čovjeka samo curi na svaki i najmanji pokret. Pomisao na vrelu, oznojenu postelju nije privlačila ni jednoga ni drugoga. Visoki, mršavi, mladi konobar bio je sezonac iz nekog siromašnog sela u unutrašnjosti i bio je sretan što je u ovim teškim vremenima uopće imao ikakav posao. Drugi, omanji, nabijeni, stariji muškarac bio je mještanin.
Pušio je s užitkom duboko uvlačeći dimove, svjestan da ga sada nitko više u tome užitku neće omesti. Brodice u luci njihale su se blago, tromo, na gotovo posve zbonacalu moru, a negdje iza istočne punte uvale povremeno bi sijevnulo. Tek tu i tamo prošao bi po koji zagrljeni par vraćajući se iz diskokluba ili na putu u "škuribandu". Znali bi usput skrenuti i do gradske pekare, koja je radila cijelu noć, po bublice i karton čokoladnog mlijeka. Sjeli bi za neki od stolova kavana što su se nanizale rivom i, već pomalo umorni od ljubavi, u sjeni palminih stabala što su zaklanjala uličnu rasvjetu, uživali u noćnoj tišini zureći nekamo u neprozirnu mrklinu koju bi svako malo uresila pokoja munja, rasparavši to mrko platno svoda.
Čekali su odlazak broda što je kretao u četiri ujutro, odvozeći na kopno sad već bivše ljetne ljubavi, još one rijetke preostale turiste i pokojeg studenta koji bi se vraćao na studije u Split ili Zagreb. Stariji konobar često je pomišljao kako će se jednoga dana i on ukrcati na taj ruzinavi brod i otići nekamo... bilo kamo... zauvijek. Hoće, hoće!
– Eno ih! Baš kao po uri – rekao je mladi konobar, prekinuvši starijeg kolegu u mislima, točno u trenutku kada je veliki sat na obližnjem tornju stao izbijati tri kvarta iza ponoći. Iz daljine su se primicali dječak od nekih deset ili jedanaest godina, s ribičkim štapom u ruci i pet, šest godina stariji momak koji je u jednoj ruci nosio nekakvu zeleno-sivu kutiju i plastičnu vrećicu, a u drugoj rasklopni ribički stolac. Dječak je kročio čudno gegajući se u hodu.
– Idu opet na lignje – nastavio je mladi.
– Nije mali ni loš! Ulovi svaki put nekoliko kilograma – dometnu stariji.
– Hoćeš mu ih i ovaj put otkupiti?
– A da šta ću nego otkupit? Njemu to predstavlja veselje, a i nama dobro dođu svježe lignje u sezoni.
– A što je malom? Što hoda tako čudno?
– Ne znam. Ima neku bolest.
– Kakvu?
– Ne znam. Pa nisam ja doktor!
– A stariji? Je l' mu to brat?
– Nije. Prijatelj.
U tišini što je ponovo izvirnula između njih dvojice stariji je konobar još jednom povukao slatki dim cigarete i pomislio kako on nikada u cijelom svojem mukotrpnom životu nije imao takva prijatelja. Nekoga tko bi mu u djetinjstvu bio toliko privržen i tko bi bdio nad njegovim dječačkim snom. Pa ni sada, u ovim poodmaklim godinama. I mladi je mislio o prijateljstvu. O tome kako već odavna nema vremena ni za prijatelje ni za prijateljice. O tome kako si ne može priuštiti nikakvu zabavu, kako treba zarađivati da bi se prehranilo vremešnu mater u selu i mlađeg bolesnog brata, o kojem nikome ovdje nije govorio. I prošli ga srsi.
– Nije ti valjda hladno!? – ponovo se javi stari.
– To je od umora! – slaga mlađi.
– Samo se nemoj razboljeti! Di ćemo nać zamjenu sada potkraj sezone!?
– Ma treba mi samo sna i odmora... Jedna prava noć zdravog sna... i bit ću kao nov!
– Oćemo još po jedan? – promijeni temu stariji.
Mladi konobar pogleda nekako nujno u praznu čašicu pred sobom i samo potvrdno klimne glavom. Nije rekao da mu se ionako ne ide doma u praznu kuću, u praznu postelju koju već odavna zaobilazi san. Stari je konobar ovaj put donio cijelu bocu konjaka i – premda ne bi mogao objasniti da ga je netko upitao za razlog – dva kartonska podmetača za čaše. Natočio je obojici i ponovo sjeo. Iznad istočnog rta i dalje je povremeno lampalo. Ni sparina nije popuštala.
–A oće l' se oporavit? – upitao je mladi i ponovo segnuo za bocom.
– Tko?
– Pa, mali.
– Ne znam. Vele da neće. Kažu da je to neizlječivo.
Mlađi je neko vrijeme šutio, a onda uzdahnu: – E, bem ti taki život!
Stariji otpije gutljaj konjaka i upita:
– A misliš da je tvoj i moj nešto bolji?
– Bolji... jašta da je bolji! – otpovrnu mladi naglašeno samouvjereno, kao da je htio samog sebe u to uvjeriti.
Stariji ga pogleda ispod oka i učini mu se da je na tom mladom licu zamijetio neku nesigurnost, neku sjenu što je preletjela mladićevim licem poput preplašene ptice.
– On barem ima neko veselje... taj ribolov... Ima neki cilj. Ima prijatelja... obitelj! – procijedi napokon stariji, više onako za sebe, i zapali novu cigaretu.
– Pa imam i ja! – otpovjedi mladi prebrzo da bi bilo uvjerljivo.
– A što onda sjediš ovdje i piješ s jednim starcem u dva sata ujutro?
– Kakvim starcem!? Kakav si mi ti starac!?
– Trebao bi sad biti s nekom mladom curom, a ne sa mnom, ovdje!
– Mlade cure nemaju vremena za umorne konobare bez stalnoga posla.
– Znam! – zaključi blago i pomirljivo stari konobar i ponovo utone u muk i vlastite misli. Posjedili su tako još neko vrijeme, svaki u svojem mraku ne govoreći ništa. Napokon stari ugasi polupopušenu cigaretu, ustane umorno, dohvati sa stola bocu i prazne čaše i protisne: – Ajmo doma!
Mladi je i dalje šutio, zamišljen i nekako odsutan. Napokon pokupi sa stola pepeljaru punu opušaka i kartonske podmetače i tek tada zamijeti da je na jednome netko, tko zna kada, crnim flomasterom napisao: Strah je moja furka! Dok su zaključavali vrata kavane, sat s tornja otkucavao je dva. Znali su da će se uskoro i prvi brodski putnici početi okupljati, sneni i mrzovoljni, pogledavajući sa strahom u prijeteće nebo što je potmulom grmljavinom najavljivalo kraj ljeta. A onda će brod otploviti i polako će se stati razdanjivati, a mladi će konobar u praznoj sobi buljiti u strop i pokušavati odgonetnuti značenje te večeri pročitane rečenice ispisane na kartonskom podmetaču za čaše. Istodobno, na drugom kraju mjesta njegov će stariji kolega, kao i toliko puta do sada, ležati u vreloj postelji i zuriti u sivilo jutra prizivajući san, što mu nikako neće sjesti na vjeđa. Mislit će na brod koji će i jutros otploviti bez njega. Mislit će i na mladoga kolegu kojem je ovaj put, bio je u to posve siguran, u očima prepoznao onaj njemu samome tako dobro poznati osjećaj što se poput sipina crnila širio mladićevom nutrinom i kojega nitko više nije mogao obuzdati ni zaustaviti. Jedino nije znao kako da ga nazove...
Odmah na početku: „Bio je kraj sezone – najgore doba godine za konobare.", a malo nakon toga: „A da šta ću nego otkupit? Njemu to predstavlja veselje, a i nama dobro dođu svježe lignje u sezoni.“ Kraj je sezone, ali ali smo je malo produžili... U kratkoj priči takvi osmoškolski gafovi, smiješno i amaterski. Dalje neću ni čitati, pričekat ću da mladi autor sazrije. Ima vremena.