Kopačevski rit, u „močvaru“, kako ju je nazivao, Blaž Đuranić prvi je put ušao još kao dječak i odmah se zaljubio u nju. „Bila je to ljubav na prvi pogled“, rekao mi je. Pa iako je za ljubav na prvi pogled nerijetko lijek pogledati drugi put, kod njega to nije bio slučaj: što je močvaru češće gledao, više ju je volio. Stoga nije čudno što je sve češće bježao od svog prozaičnog zanimanja, vozača u stanici za hitnu pomoć u Osijeku, u kojoj je hitao bolesnicima punih šest godina i krenuo u pomoć pticama i životinjama. U hitnu pomoć, također. Naime, ubrzo se zaposlio u šumskom gospodarstvu „Bilje“, kao šumar. Imao je sreće jer mu je direktor bio čovjek koji je u lovcu Đuraniću vrlo brzo prepoznao ljubitelja prirode i omogućio mu ne samo da čuva šumu, nego i sve ono što se po njoj kreće i nad njom leti, da se posve posveti čuvanju flore i faune Kopačevskog rita.
Moglo bi se pomisliti da je on bio neka nježna duša koja samo zagleda u stoljetne vrbe, brijestove i jasene, cvjetove i grmlje, skuplja iz gnijezda ispala ptičja jaja, hrani napuštene mladunce, njeguje ranjene ptice i životinje, prstenuje čaplje i divlje patke, ali nije bilo tako. Đuranić je bio dugogodišnji lovac i odličan strijelac, ali nikad nijednu patku nije raznio svojom sačmaricom. Bio je prvak u gađanju na glinene golubove. No, na njega su umalo zapucali. „Imao sam mnogo iznenadnih susreta s lovokradicama“, povjerio mi se, „zapravo sa švercerima rijetkih i zaštićenih ptica... Jedan mi je od njih uperio pištolj u glavu i rekao: “Što vidiš, ne vidiš, što čuješ, ne čuješ... ako ne želiš trznuti udovima kao ove ubijene ptičice!” Izgovorio je to neobično hladnim glasom... Vrlo uvjerljivim, moglo mu se vjerovati. A onda je dodao: „Nekoliko godina kasnije pošao sam automobilom u Harkanj, u Mađarsku, u toplice i ugledao sam ga na carini u policijskoj odori...” Zašutio je, a onda, valjda videći moj sumnjičavi pogled, dodao: “Prepoznao sam ga po velikom madežu u obliku banane na obrazu... Kažu da se to dogodi novorođenčetu čija je majka u trudnoći poželjela voće koje nije dobila...” Osmjehnuo sam se i klimnuo potvrdno glavom. I ja sam čuo za tu priču. „O susretima s lovokradicama mogao bih ispričati roman, ali odlučio sam šutjeti, obilazio sam ih u širokom luku, ali zatvarao sam oči i pred ribokradicama. Nijednu vršu ni mrežu kopačevskih ribara nisam nikad zaplijenio ni spalio, a ‘ribokralo’ se svakodnevno”. Nadugačko mi je pripovijedao o životu ptica koji ga je posve očarao.
Kod zagrebačke obitelji Rucner, poznatih ornitologa, upoznao sam svijet ptica, a u Ljubljani me Herford naučio preparirati ptice i životinje. Čuvao sam ih dugo u svojoj obiteljskoj kući i u ropotarnici dvorca Eugena Savojskog u Bilju maštajući o ornitološkom i zoološkom muzeju. Đuranić snuje, netko drugi određuje. Ipak, ljeti 1972. vlasti su mu dopustile da u ruiniranu zgradu u Bilju, u nikad dovršen omladinski dom, prenese svoje preparirano močvarno blago.
Rijetki su znali da Blaž svojim novcem kupuje građevinski materijal i da svojim rukama popravlja krov zgrade koji je prokišnjavao, liči vlažne zidove koji se rune i obnavlja podove koji trunu, da ustakljuje razbijene prozore i učvršćuje im rasklimane okvire. „Mnogi su mi se podsmjehivali”, pripovijedao je nehajno, „videći kako danju dovozim iz močvare trsku i raslinje pa sam to činio noću...” “Ptičaru, dođi na piće, pozivali su me zgubidani ispred obližnje krčme. Odmahivao sam glavom: Tko ide u krčmu, tuđu djecu hrani... Ali ti nemaš djece, bili su okrutni... Ima jato ptica močvarica“, netko je odgovorio umjesto mene. Đuranić nije imao djece, imao je močvaru. Danju se zatvarao ispred podozrivih pogleda i radio. Ornitološki muzej bio je močvara pod krovom. Bilo je tu grana i stabala s dupljama iz kojih su izvirivale punjene ptice, žbunja, suhe trave i umjetne barice, mahovine, jazbina. Muzej je bio mrtva priroda, ali u njemu je bilo više života nego u močvari po kojoj si mogao hodati polovicu dana, a da ne ugledaš orla štekavca, crnu rodu, srndaća, divlju svinju ili jelena lopatara, ništa osim galebova i kormorana.
Sivu čaplju mogao si samo priželjkivati, a u muzeju te ona očekivala već na samom ulazu. Prizemlje je ispunio prepariranim životinjama, kat bezbrojnim pticama. Posvuda leptiri, raspršeni kao maslačak u koji je nenadano puhnuo vjetar. Kad su Baranjci osnivali zavičajnu etnološku zbirku, pozvali su ga da im pomogne i on im se odazvao. Nije došao praznih ruku. Darovao im je drveni buzdovan, stare kubure i puške. Jednu s kojom se ratovalo na Ceru, izvađenu iz Drine, pa sablju Eugena Savojskog... „Za nju mi je neki Nijemac nudio nekoliko desetaka tisuća maraka, ali nisam mu je prodao. Ako njemu toliko vrijedi“, zaključio sam, „koliko li tek vrijedi nama!“ Baranjci su znali koliko im Đuranić vrijedi. Nagrađivala su ga lovačka i ribolovna društva, Društvo za zaštitu životinja, Društvo za očuvanje rijetkih i ugroženih ptica, proglasili su ga zaslužnim građaninom. Brojna priznanja bila su neprimjetna iza prepariranih ptica i životinja koje su nastanile sve sobice njegove kuće. Jednu, omanju, ispunjavao je golemi radni stol. Na njoj tek oderana lisičja koža (snažno je zaudarala), uz nju vata i sijeno kojima će je ispuniti, kolutovi žice, drvena postolja.
U jednoj kutiji arsenov prah, u drugoj staklene oči različitih boja i veličina, spremne za prepariranje. I prostorija u kojoj je spavao nalikovala je više močvari nego spavaonici: sa svih strana slijetale su ptice i vrebale životinje: s ormara su prijetili kobac ptičar, jastreb kokošar i divlja mačka. Sa stolica čaplje, rode i patke, pjegave i kljunate. Umjesto šešira na vješalici se šćućurila guska lisasta. S okvira slike samo što ne poleti blistavi ražanj, nalik svetoj ptici ibis. Iz jednog kuta buljila je golema sova ušara, iz drugog kormoran, veliki vranac, sa stropa su visjela gnijezda vuge plazice i male sjenice selice, sa stolne svjetiljke zmijska košuljica.
Nestvaran je u tom mrtvom, poluživom svijetu bio tek kos imelaš koji je skakutao u ovećoj krletki, veselo zviždeći. „Posve je pitom...” Đuranić otvori krletku i nježno izvuče krupnu crnu pticu žutog kljuna. “Kako i ne bi, našao sam ga goluždravog i pokislog, ispalog iz gnijezda i othranio mrvicama sa svojih usana...” “Ali slijep je!”, iznenadio sam se. Šutio je nekoliko dugih trenutaka, kao u neprilici, pa reče neobično hrapavim glasom: „Oslijepio je od neke bolesti od koje ga nisam znao izliječiti...
“U Domovinskom ratu Đuranić nije mogao iz Osijeka do nedalekog Bilja, do svojih ptica. Više nego za svoj život strahovao je za njih pokušavajući doznati, od izbjeglica koji su povremeno pristizali, je li već i mrtvo poubijano?! Oni koji vole svoje, ali žele i tuđe, zaposjeli su Baranju u ljeto 1991. Šest su godina neštedimice uništavali močvaru i, kada je Baranja napokon vraćena Hrvatskoj, Đuranić je bio već prešao osamdesetu, posve narušena zdravlja. Sada, kada je mogao, bojao se prijeći Dravu, zagaziti u močvaru i ući u svoj ornitološki muzej. Pitao se bezbroj puta što li je ostalo od njega. Ne jednom ugledao je zavjesu gustog dima nad močvarom, nerijetko je čuo eksplozije nagaznih mina. Šest godina ova je slika, zla slutnja, bila njegova noćna mora. Bio je mrtav prije smrti. Pobolijevao je i ubrzo umro, ne vidjevši više ni močvaru ni muzej. Od bolesti ili tuge, svejedno. Bolje da ju je sanjao nego još jedanput vidio.
…..
Sjetio sam se Đuranića i njegove priče kada sam u Glasu Slavonije, na stranici koju su ispunjavale osmrtnice, pročitao da je umro. Bio sam na ukopu. Svećenik je brzao svojim molitvama, prebrzo se čuo njegov vapaj: “U krilo Abrahamovo ponijeli te anđeli”. Pogledavao je češće prema Dravi, odakle su se još čuli nekontrolirani pucnji, nego u molitvenik. Nismo izmolili zajednički ni Očenaš za onoga koji će prvi od nas umrijeti, kako je uobičajeno. Nije bilo ni limene glazbe, ni trube, čulo se tek kako tvrdo grumenje zemlje udara po Đuranićevu lijesu. Među nekolicinom onih koji su ga došli ispratiti uočio sam i svog znanca carinika kojeg dugo nisam vidio. Pozdravili smo se srdačno i on me pozove na piće u obližnju krčmu. Upoznao me i sa svojim prijateljem koji je također pošao s nama. U jednom trenutku mi se učinilo kao da sam ga već negdje vidio. Sjeo je meni nasuprot i tada sam se sjetio, na njegovu obrazu uočio sam prepoznatljiv madež u obliku banane. Konobar donese naručeno piće.
„Za pokojnika!“, izgovori čovjek s madežom podižući čašicu uvis, ispije gutljaj pića.
„Poznavali ste starog Blaža?“, upitao sam ih. Moj je znanac pripaljivao cigaretu i uvlačio prvi dugi dim u pluća, ali njegov prijatelj odgovori: „Nekoć sam od njega kupovao rijetke ptice pjevice… Oslijepljene.
“Pogledao sam ga ne shvaćajući, a on objasni. „Ljudi ih namjerno oslijepe da bi ljepše pjevale.“
Toliko napeta priča da sam je morao cijelu pročitati, u jednom danu.