U ljubavi je muškarac uvijek neuk, a to ne proistječe iz njegova nepoznavanja ljubavi ili nemoći da voli, nego zato što ne razlikuje dobro ljubav tijela i ljubav srca. Koliko god svi znali da je to krivnja prirode, stvar je ipak i tragična i smiješna; žene su zato na muškarce ogorčene, a muškarci se sve više ostrvljuju. Stvar je potpuno upropaštena podvalom liberala da žene za putenu ljubav mare jednako mnogo i na jednak način kao muškarci; tako je nastao kaos natjecanja u ljubavništvu, a s ciljem definiranja ljubavi, što je kao da poduzetničkom gradnjom stanova čovjek pokušava izgraditi vlastiti dom. Naposljetku se na ljubav zaboravilo, a u spolnom životu ne uživa se koliko bi se moglo. On se prometnuo u neki oblik atletike, uključujući i mjerenje, brojenje i vaganje, znanstvena i amaterska istraživanja, knjige i sve složeniji pribor (plastika, poliester, nehrđajući materijali), čak i doping, na koji se, doduše, jednim okom žmiri, jer je u vrhunskom natjecanju važniji rezultat nego užitak.
Požuda je opisana u tisućama romana, najprije oprezno, a potom sve otvorenije i hrabrije, do totalnog neukusa i odvratnosti, posvemašnjega besmisla onoga o čemu se zapravo kanilo pisati.
Ukupno uzevši teoriju i praksu, literaturu i predaju, požudu je najbolje i najjasnije definirao jedan moj prijatelj, student prava, a podrijetlom iz sela u kamenjaru, u kojemu nema vode, a ima mnogo zmija. U vrijeme kad smo u požudi svi plamtjeli, i kad je ona bila teška, ali prirodna i normalna, pa se u muškom društvu o njoj moglo govoriti bez zazora, svoje je stanje taj prijatelj opisao jednostavnom prispodobom da je njemu toliko teško da bi i zmiju u zidu.
I dandanas me prođu trnci kad se sjetim te zamisli; ne znam potresa li me više strašna opasnost ili pouka da želja može biti jača i od te i takve opasnosti.
U našemu kraju pojam zida ponajprije razumijeva suhozid, zid od (vrlo vješto) naslagana kamenja, bez ikakva veziva. Kamenje je složeno promišljeno i čvrsto, ali zid je ipak sav šupalj, s rupama izvana i iznutra, i tehnički je sasvim prihvatljivo da u njega uđe i u njemu boravi zmija, što i jest čest slučaj. Zmije su, nadalje, sve otrovnice, šarulja i poskok, ne zna se koja je gora, šarulja izgleda strašno, a vražji poskok blijedo i hladno, ali ima roščić iznad usta, a još i može skočiti, penje se i na stabla, pa može i odozgor pasti. Ljudi se boje zmija.
Stvarno je rizik, strašan rizik! Bože, moj, na što je sve mlad momak spreman kad se radi o putenoj želji!
Međutim, kada bolje čovjek razmisli, kada ostari i sjeti se svega i svačega što je osjetio, doživio i čuo o tom pitanju, odjednom shvati da, što se rizika tiče, rizik koji je bio prihvatljiv tom seoskom mladiću nije veći od rizika koje s istom povodom preuzimaju uljuđeniji, bogatiji i učeniji, pa i spolno manje gladni muškarci od njega. Strašna je pomisao na opasnost da krvlju nabito spolovilo gurneš u zid sa zmijom (mene buni i to kako bi čovjek znao je l' ženska ili muška, taj dodatni rizik udvostručuje grozu), a manje je strašna od mnogo toga što smo učinili u drugoj prilici, okružuju i tehnologiji; pomisao je manje strašna, ali rizik nije bio manji!
Razmotrimo klasičan primjer iz krugova hrvatskih intelektualaca koji ne znaju što je suhozid i nikad nisu vidjeli zmiju u prirodi, a nekmoli u suhozidu, a za rizik drže da je pojam iz financija. Dva ugledna zagrebačka liječnika (izvanredni profesori) jave suprugama da su dežurni, a zapravo nagovore dvije lijepe kolegice, jednu neudanu i jednu razvedenu, da odu na večeru u krasan privatni hotel izvan grada, poznat po dobroj hrani. Ne kažu da je hotel poznat i po potpunoj diskreciji, štoviše, da vlasnikovu suprugu liječi jedan od naših doktora pa je vlasnik dodatno vrlo pouzdan čovjek. Ne zna se točno što doktorice misle i očekuju, a zna se što misle i očekuju kolege doktori, i u tom pogledu stvar ispada bolje i lakša je nego se i optimistično očekivalo: vlasnik hotela sačuvao je krasnu pokrajnu prostoriju za četvero, hrana je odlična, vino pitko i ukusno, muškarci jako zgodni i šarmantni, a dame vedre i vesele, duhovite i zrele, i ne kompliciraju; čak je i podjela na parove prošla skoro neprimjetno, bez nespretnosti i nesporazuma, bez suvišnih riječi ili blesavih znakova, jedinoga čega bi se stidjelo četvero odraslih intelektualaca suvremenoga društva demokracije, slobode i tolerancije.
I noć prođe dobro, vjerujemo bolje nego kod kuće, jer inače rizik ne bi imao smisla. Za doručkom se muškarcima malo žuri, jer zna se kad završava dežurstvo, a nakon njega je čovjek jako umoran i ide doma, iako ravnatelja izvještava da je radio do kraja radnoga dana; jer i ravnatelj zna koliko je naporno dežurstvo, pa i on još dežura, doktor bez dežurstva i nije pravi doktor. Ženama se, međutim, ne žuri, ali u otezanju završetka susreta ne pretjeruju, samo daju na znanje da im je lijepo; to muškarcima povećava nervozu jer zbog samopoštovanja moraju dokraja ostaviti dojam čija ih je slika i potaknula na cijeli projekt. Ukratko, još jedno piće i jedna kava, toalet i prošlo deset ujutro. Po sunčanu danu na parkiralištu nikoga, baš dobro, i vozač se opušta, žene i ne će primijetiti da žuri, on odlično vozi, jedva se primijeti kad juri (doduše, auto je vrhunske konstrukcije). Odlično vozi, stvarno, ali svatko ima svoje granice, a i glupa sreća oscilira, pa on našim autom okrzne onaj parkiran do njega, neki posve nov Mercedes, čiji se branik, međutim, odlomi kao da je od čokolade, a stakla postraničnoga svjetla raspu se po cijelom prolazu. Zavraga eto odmah i vlasnika, trči iz hotela, još se nije ni obrijao, a već s prozora gleda svoj novi auto. Doktori velikodušno priznaju krivnju i nude odštetu, odmah i na licu mjesta, ali pohlepni oštećenik shvaća situaciju i traži jako nepristojno previše. Nastaje rječkanje, ništa posebno, ali na mjesto događaja pristižu znatiželjnici, eto i vlasnika hotela. On je najracionalniji i poslovno hladno plaća oštećeniku koliko je tražio, a doktorima daje znak da će oni to poslije srediti. Doktori znaju da im dug ne će tražiti, ali svima postaje jasno da je stvar izgubila dostojanstvo i šarm, pa se šutke voze doma. (Dapače, sada dame ustraju na brzini.)
Nadalje sve prolazi bezbolno. Ne, supruge nisu zvale na dežurstvo, poštuju umor svojih bračnih drugova i pripremaju obilat i divan doručak. On se mora pojesti, djeca su već jela i otišla su u školu, one su ih odvezle. Prihvaćaju i da supruzi, umorni i siti, odu na spavanje, samo malo nježnosti prije toga, oni toliko rade i toliko su malo kod kuće da su željne nježnosti. Pa – eto – nježnost... ako ona u hotelu nije trebala, čemu se riskiralo; a ako jest, kako ćeš sada?
I tako zauvijek.
Glupo postranično svjetlo čini se povoljnijim od strašne zmije, ali nisam siguran: i sutra treba na posao i dežurati, i doma doći i ljubiti djecu, žene pokraj koje si valjda imao pravo tražiti bolju nježnost, vrući seks, zavodljiviji parfem, glađi ten, vedriji smijeh i profinjeniji šarm. Zmija davno pobjegla i smrznula se u nekoj prejakoj zimi, a ti još uvijek voziš u trokutu dežurstva, doma i hotela.
Ne znam što radi onaj moj prijatelj sa sela, nego da je još živ, a nije se čulo da bi ga ugrizla zmija.
www.vecernji.hr/kratkaprica
Ovo nije priča.