Strah. Gnjecav. Više ga nitko ne primjećuje. Ni sa šeširom, ni bez njega. Lova curi, a tijelo mu zaudara na starost. Ne može lagati. Zaudara. Oduvijek je bio osjetljiv na mirise.
Puši cigaretu. Sam je. Sjedi u kafiću. Onda naziva urednika. Ima novu dramu.
Dramu.
O tipu koji je ubio ljubavnika svoje ljubavnice i sada služi kaznu u zatvoru, a sin ga povremeno posjećuje. Jeftina produkcija, ako bude nešto od toga.
Ako bude.
Ide mu na živce žena njegovih godina koja čita Večernjak. Čita ga već pola sata. On bi preletio pogledom vijesti, jer i tako uglavnom poznaje sve te bilmeze s naslovnica.
Njegova ekipa. I nešto mlađa.
Družili su se nekoć. Dok je bio faca. Ne zna se kako je prestao biti faca. Godine pojedu moć. Na kraju se pretvorio u starčića, automobil se pokvario i više nije imao novca za adaptaciju stana. Život postane naporan kad si ne možeš ispuniti želje. Moraš ih smanjiti. Smanjio ih je.
Rošava Ivanka sad mu je dobra. Povremeno mu skuha juhu, a on njoj objesi sliku u hodniku. Prije bi s prijezirom gledao tu lubanju što probija kroz vlati kose na nezgrapnom tijelu. Nekoć je ganjao balerine i glumice, a posebna strast bile su mu usamljene intelektualke. Znao je da ih može kupiti svojom neuhvatljivošću.
Pisac.
Cijenjeno zanimanje.
Dramaturg. Urednik na televiziji. Posrećilo mu se.
Ima vrećice ispod očiju. Nikada nije mislio da će imati vrećice i podbradak koji se klatari. Ovija maramu oko vrata. Kad sve nabaca na sebe, od prsluka s džepovima do karirane jakne, uglavnom dobro prikriva da mu je loše.
Sjeća se kad je počeo koristiti polutamu kao scenografiju. Spuštene rolete u stanu skrivale su neurednost, nehaj, sumnjivo čiste plahte i omlohavljeno tijelo.
– Malo smo bolji od životinja – rekao je Zrinki.
Zrinka ga je voljela. Bila je glupa i znao je da to neće dugo trajati. Išla mu je na živce sa svojom ljubavlju, s porukama, vjernošću. Život je bio iza njega. Ikea. Kaufland, čak i Gardaland s unukom. Alimentacija. Kuća na moru. Bivša žena. Prva. Pa druga.
Baba i dalje čita Večernjak.
Urednik ga je otkantao, na sastanku je. Javit će se.
Upita za WiFi šifru. Konobar je nesnosno mlad. Nesnosno mlad. Pomisli kako je koračao televizijskim hodnicima, pun snage, kao u bika. Svi su mu se ulagivali. Prezirao ih je i uživao. Sad sjedi u kafiću i nitko mu se ne ulizuje. Čak ga i vršnjakinja ne gleda. Proziran je. Nevidljiv. Neprepoznatljiv. Ničiji. Ostavljen tu da sjedi i čeka smrt koja će doći.
Unosi šifru i lista novine na internetu. Vadi progresivne naočale.
Starost je ponižavajuća. Gmiže tijelom poput zmije, podmuklo šišti. Skriva se iza zubnih navlaka, mostova, desni koje se povlače, razrijeđenih obrva i tamnih pjega koje izbijaju po šakama i licu. Zadihanost ga prati u stopu. Zastajkuje na odmorištu između dva kata. Nikome nije interesantan.
Mobitel mu rijetko zvoni.
Nije interesantan.
Ta će ga spoznaja dokrajčiti.
Hvali se piscima, glumcima, pjevačima koje je nekoć poznavao, zemljama u kojima je boravio, ljubavnicama koje je ostavljao i egzotičnim jelima koja je kušao.
Uzalud. Ne slušaju ga čak ni prijatelji. Dosadan je. Konačno je prestao biti faca i ušao u bratstvo. Jer oni su odavna nevidljivi. Možda oduvijek. Navikli su se da su nitko i ništa, no name, prosječnih lica, prosječnih talenata, prosječnih sposobnosti. Zlurado se raduju njegovoj nemoći i govore o psima, kartanju i bolestima.
– Može još jedna kava s mlijekom? – zamoli mladića.
Ovaj kimne glavom.
Žena ja odložila Večernjak.
– Slobodno? – upita je.
Žena ga i ne pogleda.
– Samo dajte! – odgovori.
Vršnjakinja me neće, pomisli on. Zbilja sam jadan. Ta ženturača s izblajhanom kosom i guzicom koja se prelijeva preko stolice ne zamjećuje me.
Mobitel zazvoni.
On živnu.
– Čuj, stari, mislim da je drama odlična – započne s hvalom. – Potrudio sam se. Kada bismo se mogli vidjeti? – govori sve glasnije. Adrenalin mu raste. Život se budi. Nije još za baciti. (Iako, baba ga i dalje ne gleda. Sad je već ljut.)
– Okej, sutra u pet. U Maloj kavani. Može.
Odmah se udobnije osjeća, čak ponosno, kao nekad. Otpije gutljaj kave. Pomisli kako je glupo potratio sve te silne pare. Na žene, na namještaj, na jakne i satove, kožne torbe, vikendice i automobile. A sad mu je mirovina taman tolika da ne kopa po kontejnerima. Razmišlja o cijeni kave i više ne odlazi u restorane. Dame su nanjušile da nema para, ne javljaju se. Rošava Ivanka ga hoće, sretna je u njegovu odsutnu zagrljaju dok daljinskim vrti kanale na televiziji. Nevidljivost. Postoji li što strašnije?
U Amsterdamu je davno ugledao grupu staraca koji su ispijali čaj u nekom kafiću. Činilo mu se da su s drugog planeta. Bijelih lica, pomalo voštanih i odsutnih, u šarenim jaknama, gospođe s trajnom, podjednako nevidljivi, poput budućih leševa, uščuvani, a nepostojeći: zurio je u njih, u društvo sjedećih mrtvaca. Vrativši se u Zagreb, izljubio je kćerku na aerodromu, htio je zaboraviti osjećaj nepostojanja koji mu se ukazao u svoj svojoj raskoši. Na svu sreću, bio je urednik na televiziji, važna zvjerka, pa ga je ubrzo minuo strah od raspadanja i nestajanja koji se nakratko uvukao u njegov um, upozoravajući ga da, o, užasa, sve prolazno je, prolazno, i da je besmisleno, beskrajno besmisleno. A kad je već tako, neka mu se ulaguju i neka ga žene proganjaju i čeznu za njim, jer proći će, proći će...
Srkne kavu.
Proći će.
Babi je mobitel pozvonio tri puta. I nije razgovarala s unucima. Sad kad se dočepao novina, opet ga je počelo oblijevati nezadovoljstvo. Morat će kupiti upadljiviji šešir. Kafić se napunio ljudima: iako odrastao i ostario u ovom kvartu, nitko ga više ne prepoznaje. Pisac, dramaturg, dinosaur, okamina, crtež u spilji Altamire, to je on.
– Želite li možda još jednu kavu? – upita ženu kad je prestala tipkati po mobitelu.
– Ne, hvala – žena ga pogleda prvi put. I malo se podsmjehne. Suzdržano. Pokušavajući zatomiti koliko joj je nevažan.
– Pomislio sam... – počne petljati.
– Ne, rekla sam ne – odreže žena. – I već je gledala u drugom smjeru.
On nazove Ivanku.
– Treba li ti nešto s placa? – upita je. (Neka svi znaju da nije sam.) Ona spomene špinat i krumpir.
Žena se digne od stola, natakne sunčane naočale na nos i otiđe ne pozdravivši ga.
Njezini golemi guzovi valjali su se uz izloge.
– Špinat – ponovi on. Moram promijeniti stil, pomisli. Karirano je zbilja out. Današnji momci nose odijela i uglačane skupocjene cipele. Pogleda u kaubojke na nogama.
– Platiti, molim! – pozove konobara.
Ovaj dotrči. Nesnosno mlad.
– Izvolite. Zaokružite na dvadeset.
Konobar se osmjehne i kimne glavom. Jedva ga okrzne pogledom. Nove su mušterije pristizale.
Čovjek ustane.
Uzdahne.
Uzdahne još jednom.
Bilo je sasvim svejedno kamo će otići.
Priče. O ničemu. Najdraže su mi. Ne moram ih pamtiti.