Odavna nije izlazio u grad. Nitko ga nije viđao. Živio je u virtualnom prostoru luckastih igara daleko od crnih problema svakodnevice tražeći šifru spasa za sebe i čovječanstvo. Težak je to bio zadatak. Ranije je vjerovao da je sve što se oko njega događa puka uobrazilja, ali se ubrzo uvjerio da furije doista postoje i da jedna od njih – Pošast, polako ali sigurno rastače životno tkivo njegova grada. Nije shvaćao čije i koje su iza toga crne namjere, ali se odlučio boriti protiv toga zla jedinom mogućom strategijom – bijegom u virtualni svijet i ograničavanjem svojih potreba na minimum, na čisto preživljavanje. Barem da sebe spasi kad već za druge ne može učiniti ništa. Danima je pretraživao virtualnu mrežu u potrazi za odgovorima crpeći informacije o tome kako se pripremiti za veliku bitku s nemani koja se nadvila nad grad. Zvali vi to Armageddon ili propast Zapada, bila to tek izmišljotina teoretičara zavjere ili obična epidemija, njemu je bilo svejedno. Samo je znao da nešto ne valja. Liliputanci, kako je zvao običan svijet, ne shvaćaju još ništa. Ljudi pokušavaju živjeti kao da je riječ o nevažnoj i prolaznoj vrućici koja ih je snašla. Kupuju i i zadužuju se, putuju i zabavljaju se, nadaju se boljem životu. A ta je prokleta Pošast odavna tu i oni je kod zdravih očiju ne vide. Ušuljala se ona davno, neopazice kao tat, u ljudske duše i započela svoj rušilački posao. Primjećivao ju je on na raznim stranama. Prerušavala se u tajkune ili mafijaše, mijenjala je uniforme i stranke, ljubila se s udbašima i provokatorima, nosila je po potrebi ustaške ili partizanske uniforme, družila se s probisvijetom i kurvama. Spetljala sa s politikom i mantijašima, mamila je labilne duše i onda bi, naravno, zagospodarila smušenim luzerima, omamila ih i pretvarala ih u poslušno roblje bolesnih i jeftinih prohtjeva. Nitko više nikome ne vjeruje. Ukućani su s početka klimali glavama kad bi im on povjerio svoje spoznaje kao da mu odobravaju, ali su se pogledavali sažaljivim pogledima i zabrinuto izmjenjivali neverbalne poruke. S vremenom su se povukli u utrobu svoga straha pred činjenicom njegova očitog ludila. A on je znao, umio je slušati glasove koje drugi nisu bili u stanju čuti i raspoznavati znakove koje oni nisu primjećivali. Govorio je da je sotona zavladao ljudima.
– Zar ne vidite – vikao je – glasovanja, parlamenti, sudnice, zakoni, sve je to sprdnja, groteska, dragi moji, pravi teatar apsurda! Demokracija na koju se vi zaklinjete mrtvo je slovo na papiru dok moćna oligarhija bankaroida ispija vašu krv. Vaša „bolja budućnost" sapeta je kandžama ove Pošasti koja će vas sve progutati. Shvaćao je da su zavedeni. Nisu imali pojma o tome kako se ta nakinđurena i slatkorječiva napast vozi u zagrljaju s tustim aparatčicima, kako je kopitom otvarala vrata i upadala u ministarstva, zaposjedala fotelje, ucjenjivala i potkupljivala, kako svojim šiljatim petama gnječi jaja lokalnih moćnika, stišće uplašene predsjednike omčama oko volujskih vratova, uzdiže jedne i ruši druge i sudi svima koji joj nisu po volji – ubojita kraljica tame.
Majka bi ga slušala sa strahom u očima pa bi na sve to uzdahnula kao da nastoji zbaciti teški teret sa svojih pleća.
I dok su drugi spavali, on je osjećao kako se svijet oko njega ruši kao kuća od karata. Stotine zgrada pretvaraju se u utvare, tisuće napuštenih stanova. Armija sakupljača smeća i beskućnika s glavama u limenim kontejnerima zauzela je prostore po gradskim ulicama. Ta vojska nezaposlenih i zgubidana, ti prazni i propali obrti i firme, ti mladi koji u jatima napuštaju dom gdje se naselila bijeda i oskudica, to su ti skakavci Apokalipse koje je Pošast donijela u grad. Ponekad bi ga ukućani pokušali dovesti k pameti koreći ga što se ne oženi ili se ne primi nekakva konkretnog posla kako ne bi do kraja prolupao baveći se zlogukim maštarijama.
A on se grozio takvih ispraznih savjeta. Njegov je izoštreni njuh pratio širenje smrada koji polako nadire kroz sve otvore umirućega grada.
– Da pokušam imitirati život i glumiti sebi i drugima kao da je stanje redovno, kao da na nas iz zasjede ne vrebaju lešinari koji nas smatraju suvišnim ljudima. Od mene to nećete doživjeti.
– Ne znamo o čemu govoriš, o kakvim to suvišnim ljudima? – protivili se njegovi ukućani, a nema ni Pošasti ovdje. Jedino nas mori pasja omara.
– Vidim što vi kraj zdravih očiju ne vidite – ljutio se čovjek – stotine dućana, ureda i restorana zjape prazni, stakla im razbijena, vrata zatvorena. Zar to nije Pošast opustošila grad? Zar niste vidjeli koliko beskućnika, bijednika, samoubojica i ovisnika ostavlja za sobom, koliko ljudskih ruševina? To su ti suvišni ljudi o kojima vam zborim.
– Ohladi glavu, čovječe, čemu taj pesimizam i crnilo? Zvizdan je zapekao, a tebi ćelavom i ovako svjetloputom očito ne treba puno da ti se pamet pomuti. Bolje bi ti bilo da se odmoriš, da prestaneš jesti koštice i zelje. Samo se time hraniš. Mora da si počeo halucinirati.
– Da, da, haluciniram. Haluciniram i kad kažem da ste prodavali obiteljsko zlato za šaku Judinih škuda. Nahranili ste trbuhe s dvije-tri porcije mesa, a već danas nemate ni za koru kruha. I što ćete sada prodavati, krov nad glavom, vodu koju pijete, zemlju koja vas hrani?
– Trebalo bi raditi. Ne bude li posla, sva će naša mladost poludjeti. Jedni će se propiti, a drugi prokockati ono malo imetka. Ali ti moj sine, ništa ne možeš učiniti – govorila mu majka – tako je, kako je.
Nije je slušao, osluškivao je poruke što su mu stizale s virtualnog mrežišta, šifre koje bi mogle izbaviti svijet.
*
Jedne od tih bijednih večeri, nakon neplodne diskusije s ukućanima i kad se već spremio na spavanje, začuše se glasovi na ulaznim vratima stana.
Majka mu uđe u sobu: – Je li ti dobro, sine? Spremi se, moramo poći.
Nikamo ja ne izlazim odavde – odbrusi čovjek ledenim tonom. Pođite polako, samo bez panike i otpora. Budite mirni pa će sve biti dobro – začu snažan bariton koji je dolazio iz mračnoga hodnika. To ti je ta Pošast skočila na tebe – pokušala mu objasniti majka šapćući – kao pijavica ti se omotala oko žila pa ti se pamet smutila – reče žena blago. Požuri, ovi će nas ljudi izbaviti od toga. Sve će biti dobro! Vrata se otvoriše treskom. Na pragu je stajala ona, kraljica noći, zaogrnuta u grimizni šal s nacerenom maskom na licu: – Vrijeme je – reče – došao je red i na tebe, buntovniče.
Ne, ne idem nikamo! – zaurla čovjek iz petnih žila, ali mu verteri spretno nabaciše luđačku košulju, dograbe ga četvorica, poniješe ga i strpaše u ambulantna kola. S njima uskoči i ona, ceri se te ga gleda posprdno u oči: - Nebuloze, nebuloze – govori mu na uho – ništa od ovoga što vidiš nije istina. To su samo tlapnje tvoga poremećenog uma.
Čovjek se ukočio. Šuti, ne pruža otpor. Sve sam to znao i predvidio – zaključi odsutno. Sinulo mu, shvatio je konačno šifriranu poruku Capta urbe nihil fit reliqui victis (Kada je grad osvojen, pobijeđenima ništa ne preostaje). Tko se opre, progutat će ga zlokobna noć.
– Kamo? – začu se glas vozača iz kabine vozila hitne pomoći.
Sanatorij Gospe od Zdravlja – dobaci namigujući mu, Pošast sad već prerušena u dežurnoga bolničara.
Dakle, spašen sam? – ponada se čovjek i čvrsto sklopi oči da ne bi morao gledati u nacereno lice demona.
Ne znam samo tko to kod kuće ovako razgovara s - ukućanima. A možda netko i razgovara, recimo sin kojeg su ukućani, odnosno roditelji držali doma do pedesete, dok nije oćelavio. Možda.