Bumo se dost nasedeli do Beča.“
„Gdje piše broj sjedala?“
„Vestu i malu prtljagu stavit ću gore.“
„Pardon, jesam vas po glavi? U toj vrećici samo je burek.“
„Jedan, dva, tri“, broji vodič „svi ste tu“.
Vozač zatvara vrata, krećemo. Neki iskusniji putnici navikli na putovanja po svijetu izvlače iz svojih torbica plan grada u koji se putuje i sve pomno proučavaju. Neki čitaju novine, rano je jutro i ljudi uglavnom drijemaju. Ali ne zadugo.
Jedna žena iz donjeg dijela autobusa prvo navuče na sebe kaput pa zatim stavlja na glavu kapu, a onda sve to nervozno baci sa sebe i kao naglo ispaljen metak dojuri do vodiča: „Vama je tu naprijed toplo, a mi se otraga smrzavamo. Tužit ću vas, napisat ću i predstavku pa ćemo vidjeti koga ćete drugi put voziti. Mogu ja i mail poslati. I bijesno odmaršira natrag do svojeg sjedala. I okrene se društvu oko sebe i vikne da i oni naprijed čuju: „Onima tamo je trideset stupnjeva!“ Muškarci uglavnom šute. A što će, znaju jadni da se Eva prva pobunila u raju. Navika je navika.
Vozač autobusa koji se drži važno kao da vozi avion prtlja po nekim tipkama i odjednom grijanje proradi tamo gdje je još maločas vladala pobuna. Neki skidaju sa sebe odjeću, postalo je prevruće i jedan izmučeni glas vikne: „Smanjite grijanje, ugasite ga, ne treba nam!“ Vođa puta je izvan sebe i brzo zaključi da mu je bolje početi govoriti nego da drugi umjesto njega to rade. Tako završava kratka drama Hlađenje, grijanje.
Autobusom se širi miris sendviča, kulena, šunkice i čajne kobasice. Jednoj putnici je pozlilo i ona stidljivo kaže: „Ja sam vegetarijanka.“ „O da, milostiva ne bi hrdala šunkicu, ali torbicu od teleće kože to bi nosila“, komentira putnik iza njezina sjedala.
Ima i onih na dijeti koji misle samo na modu. „Vidiš, Ela, nisam si ponesla sunčane naočale, a zela sam za samo dva dana veliku koferčinu i sad bum žmirila od Agrama do tam.“ „Ma daj, kaj se sekiraš“, tješi je prijateljica, „barem ćeš imati dobar razlog da kupiš nove cvike“.
„Joj, još mi je prevruće“, čuje se glas iz petnaestog reda. I odmah komentar: „Gospođo, možda ste u vekslu, a tu vam pomoći nema!“
„U vekslu vam je žena, a ne ja.“
U to vodič objavljuje: „Pred vama je dvjesto godina bečke slave i prvog Bečkog svjetskog kongresa. Zna se zašto putujete u Beč, da udahnete miris Austro-Ugarske. I ne zaboravite da je Beč nekoć pobijedio Turke.“
A gospodin Štef se diže sa svog sjedala: „Mogli bi ih i danas pobijediti pa nas ne bi kljukali s turskim sapunicama.“ Supruga ga poteže za hlače: „Smiri se, molim te, i daj ne lupetaj. Da nije bilo Turaka pred Bečom, ne bismo pili tursku kavu, našli su im Austrijanci u šatoru zrnca kave i saznali za divan napitak. Otići ćemo i mi valjda u neku bečku kavanu.“
„No, već vidim, više vremena provest ćemo u kavanama nego na izložbama, draga moja, ja ti ne branim, naručit ću ti i kuglof u obliku turske kape. Ne vjeruješ mi, ali turske čalme nadahnule su jednog bečkog slastičara da u tom obliku ispeče kolač, kuglof naravno. Ak buš dobra, vodim te Heineru na melšpajz.“
„Znaš kaj, daj čkomi već jednom. Kad se samo sjetim kaj si neki dan napravil, još mi je zlo.“
„A kaj to?“
„Pa otišel si sredit za sestričnu smrtovnicu, a ušao si u policijsku stanicu i rekel da si došel prijaviti smrt. Dobro da te nisu odmah otpremili u Remetinec.“
„Nisu kad je prebukiran, a za mene nitko ne bi skupil jamčevinu, ne bi me ni Slokovićka spasila.“
„Ne bi kad si bogec. I još k tomu poremećen.“
Vodič puše u mikrofon i provjerava radi li i kao da je čuo Štefa, nastavlja: „Bečki šnicl nije bečki, nego lombardijski odrezak uvaljan u brašno, jaje i parmezan, a škrti Bečani su ga umotali, umjesto u sir, u mrvice od starog kruha, u prezle!“
„Nek si Bečani jedu svoju bečku šniclu s prezlom, a ja ću otići na kuhanu govedinu, na Tafelspitz s umakom od jabuka i hrena. Živjela Marija Terezija, i ona je to voljela.“
„Štef, ovo je već previše!“
„Zašto, pa i oni divljaci u prašumi znali su za Mariju Tereziju, to su ti povijesne činjenice.“
„Nisam znala da mi je muž monarhist!“
„Pa i jesam, za kmetove na izborima ne glasam! Vidiš, baš ima neke sličnosti između Beča i našeg glavnog grada. I Zagreb je velik grad u maloj državi.“
Autobus se iznenada zaustavi. „Pauza dvadeset minuta“, vikne vodič. Svi kuljaju van u Rosenblumen i spuštaju se stepenicama do toaleta. Tamo se ispriječio aparat u koji moraju gurnuti pola eura ili ništa od posla.
„Oho, tak danas izgleda klozetfrau“, netko mrmlja i pita skrušeno: „Možete li mi posudit pola eura?“
„Joj kak ste vi promijenili“, bubne žena pozdravljajući jednu znanicu koja se neočekivano pojavila na istom mjestu. „Oprostite, i ja sam se promijenila“, nastoji popravit svoju „ljubaznost“. Ostarjela, podebela gospođa samo se kiselo smješka.
I opet svi u autobus. „Na granici smo“, vikne vodič, „svi pokažite osobne iskaznice. Možda će ući carinik da vidi švercamo li Afganistance“.
„Ma dajte, molim vas“, smrtno je ozbiljan gospodin sa sjedala broj tri, „kao da ih mi zanimamo, za njih je jedina zvijezda Merklica, ta prefrigana luteranka, namazana svim mastima.“
Štef se diže sa svog sjedala kako bi se odmah uključio u raspravu, no žena mu kaže: „Ja s tobom više ne putujem.“
„I nemoj, ostat će mi više za pivo, a tebi bum donesel, ak bum dobre volje, Mozart kugle.“
„Ne moraš mi ništa donesti, samo se smiri. To će mi biti najljepši gešenk.“
„A zašto mu ne date govoriti“, brani Štefa suputnik sa sjedala ispred, „kaj vi, gospođo, ne čitate novine? Treći svjetski rat je već počeo.“
„E pa dobro, ako je tako, zaključuje Matilda koja je cijelo to vrijeme šutjela, onda ću si kupiti u Beču nove cipele i torbicu. Ako već moram umrijeti, nek umrem ko dama, a ne ko bistrička bogica.“
Vrijeme trčanja po gradu na lijepom plavom Dunavu prošlo je brzo i prebrzo i evo ih opet u autobusu, vraćaju se u Zagreb. Vani je već mrak i na granici ulazi carinik i gleda ih sve po redu i misli: „A kud su ovi išli, sve sama stara garda, ti su valjda imali veliku maturu u vrijeme Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca.“ U autobusu je tišina. Vlast je vlast, uniforma je uniforma. Napokon carinik izlazi van, do Agrama je još daleko i Matilda gleda u svoju bočicu s vodom sretna što nije prazna i govori sama sebi: „Bez vode bi si mogla samo pjevušiti: Vehni, vehni fijolica.“
Gospođa iz petog reda izvlači iz ruksaka banane koje su već poprimile tamne mrlje i sve nudi: „Uzmite, dajte dok su još jestive“ i uskoro svi putnici žvaču banane.
Vodič se naglo okrene prema putnicima i zaprepasti: „Pa kaj je to? Kao da smo bili u Africi!“
„Dajte i vi jednu“, nudi ga gđa Vlasta.
„Hvala, meni je mađarski gulaš draži“, rezolutan je vodič i popravi svoj šešir na glavi s ukrasom od jazavčevih dlaka, koji se malo nakrivio, i žustro zakopčava hubertus.•
www.vecernji.hr/kratkaprica
Autorica živi u Zagrebu, književnica je i objavila je nekoliko zbirki poezije, romana te više stručnih knjiga s područja judaizma kao i kratkih priča. Djela su joj prevedena na engleski, talijanski, njemački, češki, hebrejski, slovenski, ruski. Članica je PEN-a i Hrvatskog društva pisaca. Njezina priča Omnibus nalazi se u antologiji židovskih žena spisateljica iz tridesetak zemalja svijeta. Scenaristica je i autorica više dokumentarnih filmova. Bila je i suradnica američke Zaklade za vizualnu povijest Preživjeli svjedoci holokausta, čiji je utemeljitelj Steven Spielberg. U više navrata bila je predsjednica Udruge za vjersku slobodu u RH.
Okej dijalozi, arhaični, kao dio neke veće cjeline, ali - gdje je tu priča?