Nisam vjerovao svojim očima. Zabljesnula je u tankoj bijeloj haljinici zamršenoj među koljenima. Hodala je uzdignute glave, a kosa joj lepršala na noćnom povjetarcu. Tiho, krišom, izišla je u noć. Raširenih očiju promatrala je pred sobom razastrtu cijelu daljinu otoka do zadnje škrape obasjanu punim Misecom. Dok je bila ozračena mističnim sanjarenjem, dah joj je u plućima hlepno stenjao. Posebnom čuvstvenom pobudom snatrila je svoje imaginarne likove sjedeći na hridi, u samoći, kao po bijelom danu. Pod punim Misecom. Napustio sam je kad su se s Istoka počeli nebom javljati prvi tragovi svjetla.
Dio mladih na otocima koji se odluče za visoko obrazovanje uglavnom se seli s otoka u grad. To međutim nije bio slučaj s dvoje studenata sa susjednih otoka. Ive je, kao i svi drugi školarci i radnici na otoku, svako jutro čekao brod koji je dolazio sa susjednog otoka. Njegovo čekanje broda bilo je ispunjeno neizrecivom nadom, velikom kao puni Misec. U brodskom salonu, koji je vonjao po zagušljivom ustajalom dimu cigareta, Ive je uvijek sjedao za njezin stol, Marti sučelice. Želio ju je gledati izravno u lice i privlačiti njezinu punu pozornost na sebe, a ona je sjala punim žarom. Ovita bijelim svilenim šalom sjedila je čas zamišljena, čas okrenuta prema pučini, čas buljeći u prazno. Ivi je ona bila opsesija i sva motivacija. Premda je bio bistar i pametan seoski mladić, pokatkad se u društvu osjećao malodušnim i omalovaženim zbog svojih urođenih fizičkih nedostataka. Bio je, naime, već kao dijete, a pogotovo sada u mladenačkoj dobi, potpuno ćelav i pomalo klempavih ušiju. Zbog toga se nije rado gledao u ogledalo. Znao je da ima veliku konkurenciju u drugim momcima i da ona sigurno ne osjeća prema njemu ono što on osjeća prema njoj. Znao je također da takav ćelav i klempav kod nje nema nikakve šanse. To ga na koncu ipak nije bacalo u očaj. Jednom prigodom predložio joj je da poslije nastave pođu skupa do kina vidjeti koji je film na rasporedu, ne bi li joj se makar malo približio. Ona ga je tada pogledala duboko u oči i skoro nečujnim glasom pitala:
– Što ‘oćeš od mene? – trgnulo joj se protupitanje kojim ga je htjela drsko maknuti iz svoje blizine.
– Da se družimo – odgovorio joj je. Pri tome mu se zatresao svaki živac u tijelu.
Marta je, međutim, oklijevajući samo slegla ramenima i zašutjela. I dalje mu je svojim pogledom htjela nešto saopćiti. Ipak mu je nehajno kimnula glavom i rekla:
– Sve je zauzeto, Ive. Moja je duša puna onosvijeta.
Ive je shvatio. Ona živi negdje drugdje. Nakon nekoliko dana poslije završetka nastave, Marta se uputila u gradski park. Ive ju je slijedio. Sjedeći na klupi bila je govorljivija, počela mu se čak povjeravati.
– Znaš, Ive, moja baka… – promuca, pa se zagrca.
– Je li ti dobro? Mogu li ti pomoći? – Ive joj priđe bliže. Ona ponovno svrne onaj svoj pogled njemu duboko u oči. Ivi se učinilo da je osjetio neku još nedoživljenu bol.
– Što je bilo s bakom? – usudio se pitati je.
– Noćas sam je srela. Noćas u selu. Za punog Miseca – odvrati gledajući u daljinu.
– Nisi li mi govorila da ti baka već odavno nije živa? – u čudu je zapitao, a čelo mu se namrštilo u duge vijugave bore.
– Jesam. Ali, noćas sam je vidila. Bila je lipa. Mlada. Pitala me kako sam. Imam li prijatelja.
– Ne razumim. Nastavi. Što si joj odgovorila? –
– Rekla sam joj da nemam dragoga – kaže Marta sada već potištena lica.
– I? -
– Rekla sam joj da mi ga pomogne naći. Zna ona koga i zašto – reče mu puna vjere u baku.
– Ona? Ona da ti traži dragoga? Ona s onoga svijeta?
– Ja se bake jako slabo sićam, bila sam sasvim malena kad je umrla, ali je se ipak sićam. Njezine su mi oči ostale u sićanju ciloga života i premda sam bila još malena, spoznala sam tajnu njezine moći – povjeri mu se potpuno uvjerena u svoju istinu.
– Gdje si noćas srela baku?
– U selu. Ispod oraha. Ispod jednog starog oraha, već gotovo bez plodova, ali je služio za malo sjene. Tik pored obiteljske kuće.
– Kako ispod oraha? – nikako ova priča nije sjedala Ivi.
– Ovaj orah je baka za života čuvala i njegovala za mene. Rekla mi je jednog dana u snu da ga je meni naminila i da ga čuvam da se ne osuši dok jednog dana… – naglo zastane i ugrize se za usnicu.
– Što “dok jednog dana”? – Ivo će nestrpljivo. – Dok jednog dana ne budem stajala u njegovoj sjeni sa svojim dragim kojega će mi ona odrediti – ipak mu se povjeri, iako je bila u strahu da će se kasnije možda kajati zbog ove izjave. – Orah se još nije osušio. Znači li to da ti baka još uvijek nije našla dragoga da ga pokrije sjena njezina oraha? – iznenađeno će Ive. Marta mu je jedva vidljivim pomakom glave dala do znanja da joj baka još uvijek nije našla dragoga. Tada je maknula pogled s njegova lica i odlutala u svoju sjenu. Ive je nakon tih riječi želio još dublje proniknuti u njezinu dušu. Konfuzija u njenoj svijesti rasporila joj je identitet na dva sloja, na ovosvijet i onosvijet, na orah u opipljivoj stvarnosti i na baku iz transracionalnog sna. Grčila se u nekoj čudnoj imaginarnoj podvojenosti predana mjesečini punog Miseca. Ive je bio zbunjen. Do tada je razdragano uživao u njezinoj dražesnoj ljepoti, ali ga je počela obuzimati osupnutost njezinim neobjašnjivim iluzijama. Nakon ovog razgovora Ive se smirio. Pozvao ju je na šetnju gradom da se malo pribere, a i on sam da sve što je čuo posloži sebi u glavi. Prihvatila je. Šećući se gradom zađu među brojne dućane u trgovačkom centru. Zanimale su je vešte, postole, lancuni, koltrine, stolnjaci, posuđe, vaze… Ivi je sve to išlo na živce. Predložio joj je da sjednu na najbližu terasu. Hladili su se sladoledom i dalje razgovarali o bogatoj ponudi razne robe u buticima. Nagađali su, sada već uz smijeh, kada je najbolje ići u kupnju. Ivi je odmah sijevnula misao:
– Najbolje vrime za kupnju je kad imaš dovoljno novca i ideja što kupiti.
Oboje se nasmiju.
– Najbolje vrime za kupnju je kada nađeš dragoga, tako mi je govorila moja baka – smijuljeći se Marta tiho prošapta.
– Zar te je baka već kao malu djevojčicu poučavala da je najbolja kupnja kad izabereš dragoga? – začudno će Ive.
– Ne, nije mi onda govorila – niječno zavrti glavom, a kosa joj blago zaleprša.
– Nego?
– Noćas mi je i to rekla. Noćas za punog Miseca dok sam sidila na hridi – odvrati mu s ponosom.
– Ne razumim – odvrati Ive.
– Vrlo jednostavno. Rekla mi je da će pravo vrime biti kad mi odredi dragoga koji će me ljubiti ciloga života, tada će biti najbolji čas za kupnju. Tada ću stvarati obitelj… i …
– To ti je noćas rekla? – Ive još pod dojmom nevjerice.
– Da, pazi! Bakin muž, moj did, koji je umro prije nego sam se ja rodila, bio je izabranik bakine pokojne bake i imali su sretan i dugovičan brak – objašnjavala mu je s punom koncentracijom gledajući ga u lice.
– To je lipo. Kako je bakina baka, tvoja prabaka, mogla utjecati na brak tvoje bake?
– Jednostavno. Odredila joj je mog dida za muža. Tako će i meni moja baka reći koji je momak za mene najbolji.
Ive nije mogao dalje nastaviti s pitanjima, nego je razmišljao koliko je psihičkih funkcija u njoj. S koliko odvojenih stanja svijesti ona u isto vrijeme raspolaže? Jesu li to odvojene funkcije svijesti u kojima doživljava sebe? Miješaju li se one u nekoj trećoj, prostornoj, jednoj stvarnosti? Sadašnjosti? Može li potpuno logičnim načinom svrstavati obje svijesti u jednu treću u kojoj su one spojene u isto vrijeme? Ive se odjednom našao u vrlo zamršenom čvoru logike. Nakon mjesec dana, u vrijeme ponovnog punog Miseca, Marta je bila prizvana noć probdjeti pod starim orahom. Dok su se oblačci tromo tu i tamo komešali nebom, ona je sva raspaljena bludila u opsjenu punog Miseca. Misečina čista, nevina kao radost, sve joj je emocije probudila. Lebdjela je očarana u zanosu povezana s onosvijetom. Sutradan se Marta sva ozarena pohvalila Ivi na brodu ponovnim noćnim doživljajem.
– Bila sam noćas pod orahom. Baka je došla. Kad me ugledala, smih joj lebdio na njezinu prekrasnom licu, a u meni se nešto veliko zapalilo – govori mu Marta sva zajapurena
– I što ti je rekla? – Ive potpuno zbunjen.
– Baka mi je ispričala još jednom kako je njoj njena baka točno pod ovim orahom odredila koji će biti njen doživotni dragi.
– To si mi već ispričala. Što je tebi rekla za tebe?
– I meni je rekla tko će biti moj dragi – kaže mu ponosno spuštena pogleda.
– Kako ona zna tko će biti taj?
– Ona ga priprema već duže vrime, eto, zna, ona to može. Odredila je.
– I hoće li on pristajati tebi, ljubiti te ciloga života?
– Da. Ljubit će me ciloga života. Bit će moj jedini ljubljeni i ja njegova jedina ljubljena.
– Tko je on? Kako izgleda? Poznaješ li ga?
– Rekla mi je: Bit će potpuno ćelav i malko klempavih ušiju.
Bogami nam ne uništavaju književnost samo neki kratkotrajni ministri nego i oni koji odlučuju javno objavljivati ovakve dječje uratke. Nije autor kriv, on jadan piše kako piše, ali ohrabrivati ga na ovakav način čisti je promašaj i na njegovu štetu. Naravno, i ovo može osvanuti u nekoj novoj zavičajnoj "antologiji" koje se danas pišu po iskušanom receptu: što više autora pa da barem oni kupe po nekoliko primjeraka i donesu neku pinku u džep lukavih nakladnika. Vele, Hrvati ne čitaju, pa ako je to i istina onda je ovo što se nudi pravi razlog zašto. O priči, ako se ovo tako može nazvati, ne treba trošiti riječi; vjerojatno je napisana za punog Miseca jer je baš taj puni Misec, koliko ga se spominje, glavni lik priče. Tužno :(