Muški kitovi ubojice u velikoj su mjeri ‘mamini sinovi’ i imaju problema preživjeti bez majčine pomoći” (Dan Franks, sveučilište York)
“Kitovi ubojice iznimne su životinje i njihove društvene skupine doista su neobične po tome da majke i sinovi čitav život provedu zajedno”
(Emma Foster, sveučilište u Exeteru)
Jednom sam imala sina. Malenog plavokosog dječačića s mekim prstićima ljepljivim od sline i šuškavim smijehom. „Mama kit ljubi svoje dijete“, govorio je moj maleni sin i zabacivao zadovoljno glavu. Zatim smo se umotali u jastuke i perine i igrali kitova valjajući svoja kitovska tijela uskim hodnikom i zamišljajući kako se probijamo kroz šumu od koralja i travnjak od algi do kitovske kuće. Njegov otac nije bio kit poput nas, bio je tek otac koji nije znao ništa o kitovima. Kitovi ga uopće nisu zanimali.
Moja je teta uvijek govorila kako je moj muž prizimenjak. Riječ prizmenjak zvučala je kao da je nekakav vještac. Moj muž uopće nije bio vještac, bio je jedan običan muž. Kad god bi teta izgovorila prizmenjak, ta riječ nije zvučala kao uvreda, bila je to riječ koja je opravdavala zašto netko nije kit poput nas – golemi kit kojem je uzani hodnik nepregledan ocean, rašiven od valova i razjaren od siline vjetra. Ponekad moj muž prizemnjak zaronio u hladnu oceansku vodu, ali ubrzo bi mu lice poprimilo crvenu boju stida i tad bi otresao s koljena slane kapljice i odjurio sa svojom kožnom aktovkom niz stube, čvrstim prizemnjačkim korakom kroz Gibraltarska vrata naše kuće u dan u kojem je sve bilo prizemnjačko.
Jednom je moj sin bio kolač od vanilije s kožom ispušenom od vodenih kozica, a ja sam bila šumska vila, ne veća od dlana, koja stanuje u trulom panju hrastove šume i spava na tepihu od mahovine i bijelim čarobnim prahom posipa ispušene akne na njegovoj bijeloj koži.Jednom je moj sin razbio glavu penjući se na vratašca pećnice i bio je dijete jednoroga kojem je upravo nicao roščić, a ja sam bila majka jednorog, srebrnih kopita, najbržih u stadu jednoroga koje živi navrh planine gdje je snijeg topao poput šećerne vate.
Jednom je moj sin bio sivi mišić koji živi u kući od kartona koja je ispunjavala svakojake želje ako bi se u nju želja dovoljno glasno viknula, a ja sam bila mačka bez jednog oka, stara i prepredena, olinjala i krezuba koja je željela ščepati mišića i pojesti njegove neizrečene želje. Jednom, kasno navečer, moj je sin pretvoren u maslačak a ja sam pretvorena u snažnu buru koja otpuhuje njegovo sjemenje i raznosi ga niz žitna polja i mokru djetelinu, i te je večeri njegov prizemnjački otac viknuo snažno kletvu s dovratka sobe i udario šakom buru u trbuh i ona ja pala i izgubila svoj dah. Podigla se bura, osovila na dvije bijele noge, ali prizemnjak je buru dočekao spreman i opet zamahnuo pesnicom gađajući isto mjesto. Maslačak je svoju nježnu glavicu pokrio perinom i pod njom uplašeno cvilio dok se onemoćala bura pokušavala dočepati oceana i pretvoriti se u kita koji će zaroniti duboko u njegovu tminu gdje je prizemnjak neće pronaći.
Ali prizemnjak je snažno ščepao buru za bijelu potkoljenicu i vitlao njome praveći iščašenja na njezinim zglobovima.Sa mnom, mojim zaboravljen sinom i mojim prizemnjačkim mužem, stanovala je i njegova prizemnjačka majka. Debela žena, napuhnutog trupa, prostodušna i histeričnih kretnji u našoj je obitelji zauzimala važno mjesto – bila je njegova majka. I majka mom sinu. U njezinim petama nikada nije zveckala majčina dušica ili se to barem nije čulo zbog neprestanog mljevenja njezinih bezubih usta iz kojih su tekle silne bujice riječi. Ponekad su bile toliko ispremiješane da se ništa smisleno nije moglo razabrati. Zbog njezinih nabreklih obraza, čovjek bi pomislio da su sve te riječi uskladištene u prostoru između zubnog mesa i obraza i da same izlaze iz njezinih usta, cure poput sline, nezaustavljivo nadiru kao rijetka kaša. Sveti Antun neprestano je klizio niz jezik, s njime bi započinjala i završavala tu bujicu.
Sveti Antun bio je i učestala pojava u našoj kući u obliku servisa za kavu, od malih medaljona pa do zidnih slika, našao se i na teglici kaktusa, magnetu za frižider, a najviše se dičila goblenom svetog Antuna koji je zauzimao mjesto na zidu iznad stola za objed. Sama ga je izradila i time se počesto hvalila, iako je negdje došlo do greške u vezu ili boji konca pa je lice sveca bilo razroko i nekako čudnovato izvezeno, ipak bio je to sveti Antun, zaštitnik djece koji je u njezinom životu zauzimao veliki prostor, a ja nikako nisam mogla odgonetnuti pravi razlog. Nekako mislim da ni ona sama nije znala, bio je tu, sveprisutan u gotovo svakoj rečenici, uvijek u istoj pozi, s ljiljanom u jednoj, a djetetom u drugoj ruci.
Možda je razlog obožavanja tog sveca bio hobističke prirode poput skupljanja ukrasnih salveta ili poštanskih maraka. Odmah nakon što se rodio moj sin, prizemnjakova majka privila ga je na svoje mesnate grudi, zarila mu meku fontanelu pod svoj obješen podbradak i snažno zibala. Dijete je plakalo, majka se smijala nadglasavajući plač bujicom majčinskih savjeta: „Komorač za grčeve, sveta voda za miran san, korijen žute mrkve za svrab pri nicanju zuba, suha kopriva za proljev, nevenova mast za pelenski osip, propolis za upalu grla, anis protiv suhog kašlja, češnjak za sluz, listovi kupusa za temperaturu, kardam za probavu, artičoka protiv vjetrova, grožđe za krv, sezamovo ulje za kožu prepona.“
„Sveti Antune, mlijeko ti je prozirno. Skuhat ću jaku govedsku juhu“, rekla je i odgegala do kuhinje s djetetom na prsima. Noću je dijete neutješno plakalo, kao da tuguje za toplinom maternice iz koje je izvađeno. Nježno bih ga zibala ljubeći mu ručice, masirala trbuščić u kojem je klopotalo mlijeko, na sitno uho obraslo paperjastim dlačicama šaputala sam dječje pjesmice, prematala ga u zagrijane pelene, no on je i dalje plakao kao da nikada neće stati.„Sveti Antune“, izronila je iz mraka hodnika,“ ugušit će ti se od plača!“, šapama grabežljivice iščupala je zamotuljak i odjurila s njime u svoju sobu zatvarajući treskom vrata. Moj prizemnjački muž promeškoljio se u svom dubokom snu. Mjesečina je zibala praznu kolijevku. Žute pčele na svilenim vrpcama zastale su u svojoj vrtnji. Iz muzičke kutijice iscurila je zaostala nota, kao da ju je podrugljivo podrignula. Moja teta svakodnevno je dolazila u posjete. Isprva je začuđeno stajala nad djetetom pogledavajući čas mene čas malenog, a zatim bi spustila torbu kraj svojih nogu i s punim ustima sline izrekla:
„Ja tu ženu ne mogu podnijeti!“ Muževa majka donosila bi vruću kavu i kekse od oraha gugućući neku priču o djetetu a teta bi nijemo sjedila za stolom, osmjehujući se tu i tamo baš ako je smijeh ove toliko bio naporan da ga se nije moglo izbjeći. Samo su tetine noge radile pod stolom, premetale izuvenu cipelu, gnječile jedna drugoj nožne prste. Često bi joj lice imalo izraz kao da siše limun, naročito na spomen svetog Antuna. Muževa majka nije marila što je teta ne podnosi, svoju je nametljivost duplicirala dočim bi se ova pojavila na vratima. Još se jače cerekala i čvršće stezala mog sina na prsima, rukama lamatala i zazivala svetog Antuna.„Mogu vas zvati prijom? Njoj je ionako majka pokojna“, glavom je kimnula u mom smjeru, “a vi dolazite gotovo svaki dan k nama! Nemate ništa protiv, zar ne? Frizura vam je nekako čudna, sigurno ste promijenili boju. Ne, ošišali ste kosu kod uha, zar ne? Šteta, čini mi se da je onako bilo ipak bolje, pristajalo vam je licu.“
Tetina prsa nadimala su se kao mijeh. Zapravo mislim da taj njezin izraz lica dolazio iz razloga što je bjesomučno sisala vlastiti jezik. Između klepetanja prizemnjačke majke, teta me gledala optužujućim pogledom. Moj prizemnjački muž odsutno je srkao majčinu kavu i tek bi s vremena na vrijeme jednakim smijehom kao u njegove majke, uljio zidove naše kuće.Prizemnjačka majka iznosila je fikuse i kaktuse i pokazivala teti cvjećarsku umješnost. Listala je zamašćene listove starinske kuharice i hvalila se ukiseljenim zeljem i džemom od šipka. Rasprostirala je heklane tabletiće i ukrasne jastučnice pokazujući bodove, a zatim bi podigla dijete, visoko kao da ga dohvaća s neba, poput pobjedničkog pehara, a tetini nožni palci pulsirali su od bola.
Moja teta nikada nije primila u ruke mog sina iako me gotovo svakodnevno obilazila. Kao da je bio okužen i kao da se bojala da će se zaraziti svom silom svetih Antuna. Nasmijala bi mu se trpko, pogladila ga kažiprstom na kojem se ljeskao zlatan prsten s rubinom ili mu dlanom prešla preko trbuščića kao da dodiruje loše tkanje tafta. Mene bi čvrsto poljubila, utisnula mi već suhe našminkane usne u obraz i u tom poljupcu je bilo nešto utješno.„Stavi peršina u grudnjak, sise su ti kao u seoske dojilje“, rekla je strogo.„Najbolje bi bilo da teta više ne dolazi“, rekao je jednog dana moj muž, „ili da dolazi rjeđe.
Čemu ovo posjećivanje, ne razumijem. Moja majka ima obveze s djetetom, ne može je svakodnevno primati u goste.“ Prizemnjačka majka premetala je servis za čaj u vitrini i tek tiho razgovarala sa svetim Antunom. Tog je snježnog poslijepodneva teta došla uobičajeno iza 17 sati. Sa sobom je u kuću unijela miris laka za kosu pomiješanog s mirisom kaputa od hermelina natopljenog snijegom. Čitav ga je život nosila. Pamtim da joj je nekada bio do ispod koljena, a sada je sezao gotovo do poda. Možda je i malo promijenio boju, istanjio se, ali jednako je mirisao. Ljeti je po njemu mirisao čitav ormar, zimi je ispuštao neki topao miris poput zaslađenog čaja, ako ga je vlaga namočila, mirisao je na gorkasto, slično mirisu mokraće. Skinula je kaput i nehajno ga prebacila preko fotelje. Rukama je popravila prvo frizuru, a zatim pogladila bokove. Prišla je djetetu koje je slabašno drijemalo nakon jednosatnog plača, nagnula se nad njega i kažiprstom mu dotakla čuperak.
Prizemnjačka majka gegala se s pladnjem gorke crne kave. Neuobičajeno je šutjela.„Prijo“, započela je moja teta visoke lakirane frizure, “ne znam jesam li vam ikada rekla da sam zapravo potomak mađarske banske obitelji iz Harkanja? Vidite... zato su nama ženama iz obitelji tako tanka zapešća i zglobovi na rukama“, pružala je svoju ruku kao spremnu za rukoljub s lagano isturenim kažiprstom koji se savio od težine rubina koji je na njemu nosila. Zatim je tim istim kažiprstom i palcem podigla tabletić sa stola, prinijela ga k nosu i zaškiljila svojim vodenim očima kroz njegovu čipku. „Jasno pamtim identičan bod što su ga seoske vezilje pravile za okovratnike naših bluzica.“Prizemnjačka majka činila se još zdepastijom i oblijom, zaglavljena ispod lustera i s pogledom uprtim u svoja masna zapešća. „Posve sam sigurna da su čelo i nos ovog mališana nalik čelu moga djeda Ladislava. Kao precrtano!“. Tu se teta nasmijala i zabacila glavu baš onako kako pamtim da je činila hodajući u visokim potpeticama, zaogrnuta u hermelinski ogrtač s čijih su krajeva klizili ženski tračevi kad bi se u ranu zoru vraćala kući obljubljena i kože mirisne od svježe hotelske posteljine.
Na trenutak je teta bila okupana djevojaštvom, iz nje je iščezla starost, obrazi su joj se caklili kao da su premazani šećerom. Čak se činila znatno višom. I grudi su joj se zaokružile, a stražnjica drsko probila vunenu suknju. Zatim je dohvatila ogrtač i u jednom mahu ga prebacila preko ramena, podigla svoju torbu, ružičastu poput pupkovine i izašla kroz vrata kuće, sitnim korakom niz dvorišni prilaz ostavljajući za sobom prazne stope u mekom snijegu. Miris gorke kave, hermelina i dječjeg mlijeka bezglavo je tumarao uglovima kuće. Dok sam te noći hladila oblogom nabubren obraz od udarca mog prizemnjačkog muža, mislila sam na tetinog djeda Ladislava i njegovo vlastelinstvo u Harkanju, prepuno vinograda, suncokreta i svježih pašnjaka, na čipkane okovratnike moje tete i tanke zglobove kakve nas dvije imamo. Sasvim slučajno, ili genetsko naslijeđe tetinih mađarskih predaka koje nikada nije spominjala, a Mađarsku je posjetila jednom prigodom noseći kući iz Nađkanjiže prepunu naprtnjaču kobasica. Djed, vlastelin Ladislav, ostavio je u nasljeđe tanke zglobove ipak nekim drugim ženama. Ako je ikada uopće i postojao. Te je noći prizemnjačka majka dobila napad astme i ležala je u krevetu iduća dva dana. Kraj mene je ležao maleni kit i mirno disao u dubokom snu. Prizemnjak je ležao na trosjedu svoje prizemnjačke majke zadubljen u politički magazin i glave poduprte jastukom s izvezenim pijetlom crvene krijeste.Idući se tjedan majka kit odselila u mora južnog Pacifika.„Ženke kitova ubojica do smrti se brinu za odrasle sinove.“ (Dan Franks, sveučilište York)
Kad je nešto dobro, nema potrebe objašnjavati, a ovo nije dobro - ovo je odlično.