Dva su sata nakon podneva. Svatovi su okupljeni kod mladoženje. Tamburaši razvaljuju da se svi zidovi tresu. Naresci na stolu, nitko ih ne jede. Slijedi parada u lov na mladenku. Kad su stigli u njezinu kuću, silazi jedna po jedna, al’ nijedna nije ona prava. Ima čak i muškaraca s dlakavim prsima prerušenih u djevu koja se sprema izreći doživotnu presudu.
I evo je… Sva je napirlitana, krinolina, plašt, veo, umjetni nokti, biserna ogrlica oko vrata. Kolona auta puna balona i iritantnog kreštanja truba usporeno se kreće prema crkvi stvarajući prometnu gužvu na nezadovoljstvo ostalih vozača. Beskrajno dugi govor svećenika koji daje savjete o braku iz neviđenog iskustva, dok majke brišu suze a koljena bole od klečanja. Na izlasku, posipanje mladenaca rižom. I, naravno, posvuda barjaktarenje. Pravo mučenje počinje u restoranu. Mnoštvo rodbine koja glumi da se voli najviše na svijetu, nepoznatih ljudi koji ti se blesavo smješkaju, a ti se praviš da ih poznaješ, aperitiv i naresci, bend dobrodošlice i zabava počinje. Prvi ples mladenaca i ponosnih roditelja. Svakih sat vremena stiže novi slijed hrane, tako da više ne znaš je l’ ti uopće do života, a kamoli do žvakanja.
Neki gosti dolaze tek sada, ljubakaju kraljevnu i mladoženju, ona uzvraća “zračnim” poljupcima kako slučajno ne bi razmazala savršenu šminku. Jer noć je duga. A kraljevna mora ostati postojana. Ljubazna dama s košarom učvršćuje vam cvjetni ukras i pritom vas nekoliko puta ubode. I, da odmah budemo jasni, očekuje da ubacite barem 200 kuna u tu istu košaru. Podrazumijeva se, s osmijehom na licu. Konobar nosi juhu, al’ prije nje se valja prigodno pomoliti. Jer mi Balkanci smo vrlo pobožni prije lokanja i prežderavanja. Pa stojimo spojenih ručica dok pokušavamo poloviti riječi Očenaša i Zdravo Marija od onih malo pobožnijih i u toj molitvi glasnijih vjernika. Nakon juhe ide drugi ciklus plesa, svatovi su već dobrano oznojeni pa se povremeno odu hladiti na terasu, zapaliti cigaretu i tračati svitu. Tko se udebljao, tko je smršavio, tko je došao sam, ima li novih ljubavi, tko se nije pojavio i zašto… I eto glavnog jela.
Daljnji slijed je vrlo rigidan i kao kamenom uklesan na svakom balkanskom svadbenom stolu. Na ogromnom pladnju nekoliko vrsta mesa (pohanog, pečenog, rolanog), priloga (kroketi, njoki, malo riže i pokoji krumpirić) te slavna balkanska miješana salata. Vino se sve brže toči, nađe se i koje pivce te ostaci aperitiva. Pa opet ples, terasa, cigareta, trač. Točno u ponoć, pjevač zove na svečano rezanje torte. Bijela je, visoka do nebesa, teška, slatka, kičasta i neprobavljiva.
I opet ples. Red narodnjaka, zabavnjaka, popa, polurocka, znoj, popravljanje šminke, isprazni razgovori. Kad eto nam pečenja u jedan sat iza ponoći. Janjetina, odojak, hrpa luka i paprike uz kanibalsko oglodavanje svježih lešina, pojedinci pomalo zaboravljaju na finoću (ne možeš biti dama ili gospodin cijelu noć), mljackaju ozarenih njuški i ručica sjajnih od preminulog sala. Napokon nešto konkretno za omastit’ balkanski brk! Pa ples, terasa, cigareta, trač. I opet pjevač zove na akciju, sad je pak darivanje mladenaca! Svi stoje u koloni kao u redu za crni kruh i grčevito drže svoje kovertice uz svojevrsnu separacijsku krizu, razmišljajući jesu li dali premalo ili možda previše, dok se mladenci i njihovi roditelji pitaju koliko će zaraditi na cijeloj ceremoniji.
Treba pokriti troškove, a valjalo bi da nešto i ostane (jer davali su i oni svima, red je da sada netko udijeli štogod i njihovoj djeci, uostalom, pripremali su se za ovaj šou ravno godinu dana). Pa opet “svi marš na ples”, da opelješena duša manje boli. Kad eto konobara u ranu zoru s vinskim gulašom, dok moliš nebo i zvijezde da se ne ispovraćaš od svega proživljenog. Svi su već stravično umorni, smrdljivi, nacugani i prepušeni i više im nije ni do lažnog smješkanja. Al’ valja još malo otplesati i uhvatiti buket za kojim skaču očajne udavače, a one koje imaju fobiju od braka bježe u toalet napudrati nos ili na terasu zapaliti još jednu cigaretu. Pobjednica likuje vrišteći od sreće, jedva čekajući da i ona uskoro postane bijela zvijezda na jedan dan.
Pa opet ples dok lagano opada broj gostiju i dok se trudiš da ne padneš u nesvijest od nemoći. Napokon tamo negdje oko pet ujutro vrijeme je za odlazak, al’ bilo bi pristojno pozdraviti milijun pojedinaca, lagati kako vam je bilo divno i kako jedva čekate da se opet svi okupite. Po mogućnosti na još jednom balkanskom svadbenom karnevalu! Ulazite u auto, doma jedva skidate sa sebe sjajnu toaletu i liježete u krevet dok vam zuji u ušima, boli vas glava, želudac vam se penje prema jednjaku, na nogama se redaju žuljevi i nakon svega ne možete ni zaspati.
O, živote! A što reći, sutra je novi dan.
***Živjeli mladenci!*** •
Još nisam čuo ni za jedan slučaj da se pravilo narodno veselje kad su se dvoje rastavljali, a rastava ima barem upola toliko koliko i svadbi. Kad se ljudi sastavljaju onda se vesele, jedu, piju i pjevaju. Zato, ovo nije kratka priča nego šturi opis jedne prosječne svadbe u Hrvata, a i šire (i ne samo na Balkanu). To što se mladoj autorici toliko gadi način slavlja da je osjetila prijeku potrebu to na neki način ovjekovječiti, to je potpuno njena stvar, no ponavljam - ovo nema blage veze s književnošću.