L jeto je možda već bilo – rekla je i izišla noseći kišobran. Vrtjela ga je na desnom ramenu sporo, zatim sve brže, idući dugom praznom ulicom s nizom već ocvjetalih lipa s jedne i s druge strane.
– Možda i nje nije bilo – rekao je u sebi gledajući za njom.
– Možda – doviknula mu je ne osvrćući se.
Nije upitao kako joj je ime onda kada se, prvog dana ljeta, pojavila na vratima. Tek kada je sklopila kišobran vidio joj je lice posuto sitnim smeđim točkama.
– Ne mogu se obrisati – rekla je ozbiljno. To je zvjezdana prašina. Odmah uđe pod kožu.
– Nemam gdje – rekla je, i ušla.
– Sad imaš – odgovorio joj je i pustio je u stan. Sve se odmah promijenilo. Čak i zavjese. Kao da je na njima bilo više cvjetova nego prije.
Sada je odlazila vrteći kišobran u suprotnom smjeru. Neprestano je kišilo otkako se pojavila. Nije mu dala sklopiti onaj kišobran.
– Ako ga sklopiš – rekla je – nikada neće doći ljeto.
– Došlo je – odgovorio joj je.
– Nije – odgovorila mu je.
– Ako misliš da sam ja ljeto – rekla mu je nakon nekoliko dana – varaš se. Susjedima reci da sam gluha i nijema, ako budu pitali. I da sam povremeno slijepa. Ponekad progledam, ponekad ne.
– Dok vodimo ljubav možeš mi davati različita imena. Ne moraju biti lijepa – rekla mu je prve noći.
Svaka je bila prva, sve do jutra. Zatim je nastajao jedan po jedan dan kalendarskoga ljeta. Neprestano je kišilo. Kišobran je stalno bio otvoren.
Rado je čistila prozore, papirnatim rupcima. Rado je pospremala stan.
– Prilično si neuredan. To mi ne smeta – govorila mu je. – Iznutra si u redu.
– Hoće li te tko tražiti? – upitao ju je prekjučer pomalo bojažljivo.
– Neće. Ti ćeš me tražiti – odgovorila mu je i odnijela smeće u dvorište praveći se da je slijepa. – Sada ćeš ti biti slijep – rekla mu je kada se vratila. Ja ću se skrivati, a ti ćeš me tražiti, sve do večeri. Ako me nađeš, dopustit ću ti da mi napraviš dijete – rekla je. – Ako si ga već napravio, dogovor ne vrijedi – dodala je.
– Jesam li? – upitao je.
– Nisi – rekla je. – Dijete bi to znalo – dodala je. – Kada bude htjelo, reći će nam – rekla je miješajući kavu sa šlagom malim prstom lijeve ruke i obrisala ga zatim o njegov rukav.
Nasmijala se vrlo glasno. – Ovo je čudo – rekla je – jer ja sam nijema. Ovo je čudo.
– Smiješ me gaziti po prstima kad plešeš sa mnom – rekla je. – Znaš li plesati? – upitala je.
– Ne znam baš dobro – odgovorio joj je iskreno.
– Ja sam tužna misao, a ti ćeš mi plesati – rekla mu je oduševljeno. – Nisam se ja toga dosjetila – dodala je. – Nisam ja tako pametna, ako si to pomislio.
– Nisam – odgovorio joj je.
– Zašto si se onda podmuklo nasmiješio? – upitala ga je.
– Zato što je danas bio prvi pravi ljetni dan – odgovorio joj je.
– Nije – rekla je i lupnula nogom o pod. – Tko stanuje ispod nas? – upitala je zatim.
– Nitko – odgovorio joj je. – Mi smo u prizemlju.
– To se tebi samo čini – rekla mu je slegnuvši ramenima. – A tko je iznad nas? – upitala ga je.
– Ne znam, nikad ih ne vidim – rekao joj je.
– Kako onda znaš da ih ima više? Ne smiješ govoriti ono što nije istina. Na primjer da je danas bio prvi pravi ljetni dan.
– Bio je, zato smo i izišli u šetnju – rekao joj je.
– Kako sam ja to mogla vidjeti kada sam bila slijepa – odgovorila mu je.
– Puno je ljepše stajati nego prolaziti – rekla mu je trčeći po sobi. – Ljudi prolaze, taksiji prolaze, stabla prolaze, ulice prolaze. To je kao da mi prolazimo a oni stoje – rekla je i zaplakala. – Svi kažu da su suze slane – rekla je. Moje nisu. Slatke su. Poliži ih.
Poslušno joj je polizao obraz i zatim rame.
– Ne misliš valjda da sam sladoled – rekla mu je srdito i nastavila plakati.
Tješio ju je kako je najbolje znao tog trena.
– Gluha sam – rekla je – ne čujem što mi govoriš.
Svakog je dana bilo sve hladnije. I uporno je kišilo. Bijeli, pamučni oblaci, predviđeni za ljeto, onako kao ukras raspojasanom nebu, bili su oštro rezani u visini, tanki, reski, stakleni.
– Miriše na snijeg – rekla mu je te noći. – Sleđeni snijeg – dodala je.
– Rastopi me – rekao joj je nježnije nego inače.
– Ne znam što je ispod snijega – rekla je i odglumila da spava, sve do jutra.
Stavio joj je ruku između koljena. Stisla ju je tako da je nije mogao izvući, ni pomaknuti, ni gore gdje je htio, ni dolje gdje nije htio.
– Imaš li drugu? – upitala ga je.
– Nemam – odgovorio joj je.
– Imaš – rekla je i stavila mu desnu ruku na grudi.
– Kad budeš na sastanku – govorila mu je kao da govori u snu – stavi travčicu između koljena, stisni je što čvršće možeš i sve će biti dobro, govorila mi je majka – govorila mu je hineći da se probudila, stežući koljena sve jače. – Ja sam ta travka, rekla sam majci – rekla mu je. – Nisi, rekla mi je majka – rekla mu je.
– Jesi, ti si travka – rekao joj je.
– Nisam – rekla je. – Travka je u onoj knjizi – dodala je i naglo skočila iz postelje. – Ja sam ova travka – rekla je otvorivši jednu knjigu s police.
– Nisam znao da je u toj knjizi travka – rekao joj je iznenađeno.
– Naravno da nisi – odgovorila mu je. Znaš li što je još u njoj? – upitala je.
– Slova – odgovorio joj je.
– Čitaj mi, ali ne iz ove – rekla je vadeći drugu knjigu s police . – Ni iz ove – rekla je.
– Čitaj mi nešto pametno, tako da ja to ne mogu razumjeti. Samo takve knjige podnosim – dodala je.
Donijela mu je knjigu stežući je koljenima, hodajući kao da je bogalj. Čitaj mi – rekla je otvorivši je nasumce.
Čitao joj je: Ne smijemo zaboraviti da je Nietzsche razradio teoriju kulture prema kojoj „sa spoznajom iskona raste njegova beznačajnost“, u kojoj je dakle kultura sva u transformacijama (kojima upravljaju zakonitosti premještanja, kondenzacije, općenito sublimacije), u kojoj, ako hoćemo, retorika posve zamjenjuje logiku.
– To sam ti i ja govorila – rekla mu je.
Nastavio je čitati: Slijedimo li nit vodilju veze nihilizma i vrijednosti, reći ćemo da je u tom smislu nihilizam utapanje uporabne vrijednosti u razmjensku vrijednost …
– To razumijem – rekla je ljutito kada je prestao čitati i izišla iz sobe. Nije se vraćala.
Tražio ju je čitav taj dan. Po cijelom stanu. I sljedeći. Čak i kod susjeda.
– Sramite se – rekli su mu.
– Sramim se – rekao im je i zalupio im njihova vrata pred svojim nosom.
– Rekla sam ti da sam nevidljiva – rekla mu je kada se sutradan uvečer pojavila.
– Gdje si bila? – upitao ju je zabrinuto.
– Tu, iza tvojih leđa, cijelo vrijeme – rekla je odmahujući rukom.
– Bila si iza kišobrana – rekao joj je dosjetivši se.
– Ako ti tako kažeš, onda jesam – rekla mu je i otišla u kupaonicu.
– Tuš je vrlo kišovit danas – rekla je i izišla mokra samo s leđa. – S koje me strane želiš zagrliti – upitala ga je.
– S obje – odgovorio joj je.
– Ako je tako, moraš se raspoloviti – rekla mu je. Uzela je nož. Zamahnula njime i odrezala pramen svoje mokre kose. – Stavi ga u knjigu koju si mi čitao, da znaš gdje si stao – rekla mu je.
– Dobro je što sam ovdje – nastavila je. – Za tebe – dodala je.
– A za tebe? – upitao ju je.
– Dobro je što si tu – odgovorila je. – Imaš li dalekozor? – upitala ga je.
– Imam. Što će ti? – rekao joj je.
– Da te bolje vidim. Tako mi je rekao vuk kad sam bila Crvenkapica – dodala je i pažljivo spremila nož u ladicu. – Nož je anđeo. Ima dva sjajna krila. I svaki je opasan. Tako je rekao Rilke – rekla mu je ponosno.
– To je bajka – rekao joj je.
– Tko? – upitala ga je.
– Crvenkapica – odgovorio joj je.
– Ona jest, ali smrt nije. Od nje se ne umire. Umire se od života. On je bajka – rekla je vrlo ozbiljno.
Gledao ju je kao da je prvi put vidi.
– Sada me gledaš posljednji put – rekla je. Umrijet ću. Uskoro – dodala je pjevuckajući.
– Ljeti nitko ne umire – odgovorio joj je bezbojno, samo da nešto kaže. Prožela ga je neka zebnja.
– Ljeto je možda već bilo – rekla je i izišla noseći žuti kišobran, vrteći ga na desnom ramenu, sporo, zatim sve brže na lijevom idući ulicom koju je naglo obasjalo sunce.
– Možda i nje nije bilo – rekao je u sebi.
– Možda – doviknula mu je ne osvrćući se.
Vidio je samo kišobran koji se naglo sklopio i svojim vrškom ostavljao niz malih crnih točaka kao jedini sadržaj te duge prazne ulice. •
O autoru: Luko Paljetak ubraja se među najznačajnije suvremene hrvatske pisce. Sjajan versifikator, vrhunskim je umijećem preveo svojedobno Chaucerove “Canterburyjske priče”, a za svoj roman “Skroviti vrt” (2004.), svojevrsnu biografiju Cvijete Zuzorić dobio je gotovo sve naše najznačajnije nagrade. Pjesnik, esejist i pripovjedač nagrađivan je u “Večernjem listu” nagradom za kratku priču Ranko Marinković, i to dva puta prvom i jednom drugom nagradom za svoje priče visoke virtuoznosti, smjelosti i strukturalne inovativnosti. Paljetak je rođen u Dubrovniku, gdje se i školovao. Završio je Filozofski fakultet i doktorirao na temu “Književno djelo Ante Cettinea”. Akademik je i živi u Dubrovniku. (ts)
Stvarno ne znam gdje je tu "visoka virtuoznost, smjelost i strukturalna inovativnost", ovo je potpuno besmisleno, tek da autor dobije na količini teksta. Primjer: "– Ja sam tužna misao, a ti ćeš mi plesati – rekla mu je oduševljeno. – – Nisam se ja toga dosjetila – dodala je. – Nisam ja tako pametna, ako si to pomislio. – Nisam – odgovorio joj je. – Zašto si se onda podmuklo nasmiješio? – upitala ga je. – Zato što je danas bio prvi pravi ljetni dan – odgovorio joj je. – Nije – rekla je i lupnula nogom o pod. – Tko stanuje ispod nas? – upitala je zatim. – Nitko – odgovorio joj je. – Mi smo u prizemlju. – To se tebi samo čini – rekla mu je slegnuvši ramenima. – A tko je iznad nas? – upitala ga je. – Ne znam, nikad ih ne vidim – rekao joj je. – Kako onda znaš da ih ima više? Ne smiješ govoriti ono što nije istina. Na primjer da je danas bio prvi pravi ljetni dan. – Bio je, zato smo i izišli u šetnju – rekao joj je. – Kako sam ja to mogla vidjeti kada sam bila slijepa – odgovorila mu je. – Puno je ljepše stajati nego prolaziti – rekla mu je trčeći po sobi. – Ljudi prolaze, taksiji prolaze, stabla prolaze, ulice prolaze. To je kao da mi prolazimo a oni stoje – rekla je i zaplakala. – Svi kažu da su suze slane – rekla je. Moje nisu. Slatke su. Poliži ih. " I najslabija Paljetkova pjesma bolja je od ovih njegovih jalovih kratkopričačkih pokušaja. Ako si pjesnik, brate mili, i to dobar pjesnik, toga se i drži.