Bio sam ujutro u Zavodu za zapošljavanje, prijavio se kao svaki mjesec i vratio u stan. Usput sam kupio burek sa sirom i jeo ga u stanu uz posljednje minute emisije Dobro jutro, Hrvatska. Nisam si skuhao čaj koji sam volio piti uz burek, bio je kraj kolovoza i natočio sam vodu iz pipe. Pijuckao sam kraj prozora, kako što sam to često volio činiti, i gledao u susjedovo dvorište. Kuća susjeda bila je do moje zgrade sa stanovima i svi su mogli gledati što on, sada već mogu reći, prijatelj Milko, radi. Milko je već radio u svom vrtu i u ruci je držao škare. Stajao je do žutih ruža i shvatio sam da će ih rezati. Zanimalo me zašto. Nazvao sam ga na mobitel. „Siđi do mene!", odmah mi je rekao. Kada sam ulazio u vrt, on je već bio odrezao četiri žute ruže. „Zar nisi rekao da će ti trebati u idućem tvom slikarskom radu?", upitao sam ga. „Jesam, rekao sam, ali noćas sam sanjao majku, idem na njen grob. Ti znaš da je ona žute ruže jako voljela." „Znam, rekao sam, ali planirao si novi slikarski rad s njima, zar mi nisi tako pričao?" „Ma, ima ih još pet."
Milko umota odrezane ruže u bijeli papir i stavi ih u korpu starog mamina bicikla. Vratio se do mene, usput je čvrknuo po lubenici koja je već davala tupe zvuke zrelosti. Zatim je kod njenog korijena gurnuo još dublje već nabijane stare željezne šipke. Onda je mene po ramenu gurnuo da i ja krenem prema izlazu. „Čujemo se kasnije, kad se vratim", reče Milko.
U stanu sam našao knjigu koju sam počeo čitati prije četiri dana, bio je to roman koji je dobio državnu nagradu, ali ja ga baš i nisam sa simpatijama prihvaćao. Možda je prošlo pola sata, pročitao sam samo 20-ak stranica. Prekidao sam čitanje i razmišljao o Milku. Bio je opsjednut rečenicom koju je čuo na Likovnoj akademiji od profesora slikarstva. Prošlo je već i 15-ak godina, ali rečenica: "Slikarstvo je bojanje površine!" suviše mu je banalno zvučala za nešto u što je bio zaljubljen. Za slikarstvo se odlučio još kad ga je učiteljica pohvalila da dobro crta i slaže boje. Često mi je strasno pričao o toj rečenici koja ga je potpuno pomutila. Izgovarajući nju, stalno je imao osjećaj da je slikar zapravo moler. Oslikava površine! Iako sam studirao ekonomiju, o slikarstvu i umjetnosti često sam čitao i pokušao Milka tješiti da slikarstvo nije samo oslikavanje, nego i izražavanje prema svijetu i društvu. Govorio sam mu da su to činili slikari već više od sto godina. Ali prošle godine on se dosjetio kako bi mogao slikati, a da ne oslikava površinu nego da uđe u nju.
Najednom mi zazvoni mobitel. Bio je to Milko, molio me da što prije siđem do njega.
Sjedio je u fotelji i držao čašu votke. „Natoči si!" Gotovo mi je naredio. Natočio sam si, otvorio hladnjak, stavio kocku leda sebi, a zatim i Milku, jer je on nije ni stavio, a znao sam da voli piti hladnu votku. „Sjedi!" opet taj zapovjedni ton. „Što je bilo?", upitao sam ga, jer sam vidio bljedilo na njegovu licu.
„Nema više groba moje majke!?" „Što to govoriš?", i ja sam sada bio zgranut. Pričao mi je kako je ostavio bicikl na ogradi groblja i spokojno krenuo sa žutim ružama na grob svoje majke. Sanjao je kako mu se obraća sa zabrinutim licem i htio ju je obići. Oraspoložiti žutim ružama. Ali kad je stigao gdje je otprilike bio njen grob, groba nije bilo. Nije bilo natpisne ploče s križem. Gledao je okolo, kao da je, ne samo pogriješio mjesto na kojem je njezin grob, nego i samo groblje. Pogledao je u nebo, ne vjerujući očima, zatim ponovno u ravninu groba. Na mjestu gdje je bio grob, bila je samo prazna vodoravna mramorna ploča. Nigdje njenog imena ni križa. Kaže da se vratio u ured koji je bio na samom groblju i pitao za majčin grob. Službenik otvori plan groblja i pokaže kako je njezin grob prekrižen i na to mjesto upisano neko drugo prezime. Grob su prodali. Pitali su ga kad je zadnji put platio za grob. Tek se sjetio da je majka plaćala još za života i da je platila unaprijed deset godina. A to je isteklo prije tri godine. Milko je objašnjavao da se nije sjetio, ali su ga oni morali obavijestiti, poslati uplatnicu ili nekako doći prvo do njega, a onda prodati.
„A gdje su njene kosti?", upitao je Milko. „Mislim da smo ih prebacili u zajedničku grobnicu u Donji grad", reče službenik. Milko mi reče kako mu je pozlilo i morao je sjesti u neku oguljenu fotelju koja je mirisala na cvijeće i izgorjele svijeće. Bilo mu je još zagušljivije i izašao je. Naslonio se na bicikl i nije znao što učiniti. Onda, kad se sabrao, ušao je ponovno i tražio da mu nazovu direktora groblja. „Ravnatelj nije u uredu", rekao mi je službenik.
„Moram sutra otići tom direktoru", reče Milko i popije votku do kraja.
Digao sam se, natočio obojici još po jednu votku. Šutjeli smo. On se digao, otišao do komode, uzeo majčinu uokvirenu fotografiju i gledao je kao da je živa. Shvatio sam da je to intiman trenutak i da bi ga trebao ostaviti samog s njom. Na vratima, dok sam izlazio, odlučno je dodao: „Tražit ću odvjetnika i zahtijevati da se grob otvori. Neka mrak groba rasvijetli istinu!"
Bio sam cijeli drugi dio dana u stanu i često sam pogledavao hoće li Milko izaći u vrt. Nije izlazio.
Sutradan, dok sam poslije doručka pijuckao kavu, pogledavao sam ponovno u Milkov vrt. Vidio sam ga tek oko devet uz rub zgrade kad je zajahao bicikl. Znao sam da je išao direktoru groblja.
Dok sam ga čekao gledajući stalno u njegov vrt, koji je sada bio i atelje, jer je Milko smislio obojiti, bolje reći promijeniti unutrašnju boju lubenice. Poznato je da se ne zna koje je boje lubenica dok se ona ne otvori. Mi smo samo iz iskustva znali da se treba ukazati crvena boja kada Sunčeva svjetlost obasja unutrašnjost. Govorio je: "Neka svjetlost Sunca obasja tamu lubenice!" Njegova je ideja bila da ponovi majčin, kako je ona rekla, trik. Dok je bila živa, često je uz korijenje hortenzija stavljala željezne šipke i drugi željezni otpad, a cvijeće je promijenilo boju, umjesto svijetloljubičaste, hortenzijine lopte postale su plave. Htio je taj majčin slikarski potez primijeniti na lubenicu koju je preko korijena i željeza bojio već puna tri mjeseca od kada se pojavio plod. Planirao ju je otvoriti u nedjelju.
Oko 11 sati zazvonio mi je mobitel, bio je to Milko. Bio je s odvjetnikom kod direktora groblja i dogovorio je otvaranje groba u ponedjeljak uz nazočnost dvojice radnika groblja i njega s odvjetnikom. Direktor je tvrdio da unutrašnjost groba nije dirana. Planirali su to učiniti tek kada novi vlasnik bude imao potrebu upotrijebiti ga. Njegov odvjetnik tražio je da bude prisutan i novi vlasnik, želio ga je obavijestiti da ne može nikoga svoga pokopati dok se ne završi spor oko vlasništva groba.
U nedjelju Milko je već od ranog jutra bio u vrtu. Uklanjao je sad nepotrebno željezo iz zemlje i čistio lubenicu od blata. Pozvao me prije podneva, na stolu su bile narezane kobasice, kruh i sir, pored jela bila je boca vina i dvije čaše. „Otvaramo je u podne! Kameru sam montirao iznad stola u vrtu gdje ćemo je razrezati. Sve mora biti dokumentirano", nestrpljivo je govorio Milko.
Ali, prvo smo čačkalicom nabadali kobasicu i sir te razgovarali o njegovu novom slikarstvu. O bojenju unutrašnjosti površine. „Možda će iduće oslikavanje biti žute ruže. Polijevat ću ih vodom u kojoj sam kuhao ciklu", rekao je i uzeo veliki sjajni nož. Kada smo izašli u vrt, prvo je odrezao peteljku uz plod lubenice, uzeo tu veliku iskrivljenu kuglu i stavio na stol u uglu vrta. Ja sam uključio kameru, a mislio sam da nas gleda cijela zgrada kroz prozore i da će to biti prava slikarova izložba. Milko je zabio nož u lubenicu, prorezao je i iz nje je potekao sok. Bili smo iznenađeni. On me pogledao radosno govoreći mi o sutrašnjem danu kad je očekivao otvaranje groba u kojem će biti lijes s majkom. Ja nisam bio uvjeren u to, tko će kupiti polovni auto s vozačem, bivšim vlasnikom?
„Ideš sutra s nama?", „Ne mogu, u isto vrijeme stiže moja kći Marijana. Idem na stanicu pred nju!"
Na silu sam pročitao ovaj dosadan tekst. Očekivao sam na kraju neki preokret, nešto što će prethodni dio teksta učiniti zanimljivim. Ništa, ode autor na stanicu, a koga za to briga.