Nije mogla zaspati. Neprestano se prevrtala po postelji. S jednog boka na drugi, na trbuh, na leđa, opet na bok, zgrčenih koljena, s desnom rukom ispod glave, s lijevom ispruženom preko kuka niz bedro, stisnutih nogu, zatim raširenih, oprezno, da ga ne dotakne, čvrsto sklopljenih pa širom otvorenih očiju zagledanih u strop. On je spavao. Odmah je zaspao nakon što nije uspio zadržati lijevu ruku na njenom otkrivenom ramenu. Okrenuo se na drugu stranu i utonuo u svoj san. Njoj njen nije dolazio na oči. Pokušavala je namjestiti jastuk gužvajući ga na razne načine. Nijedan od njih nije joj donio usnulost. Odustala je, ostala u položaju u kojem se tada našla, okrenuta na leđa, opružena, s obje ruke pod zatiljkom, razvlačeći kosu koja kao da joj je umjetna, a nije. Jučer ju je prala. Već je bila uzela škare. Žao joj je što je odustala od te namjere.
U ušima joj je sve jače šumjelo. Bojala se da će ga taj zvuk probuditi. Nastojala ga je stišati, zaustavivši disanje. On se okrenuo. Ruka mu je pala na njen trbuh. Čekala je, zaustavivši kucanje srca. Okrenuo se. Ruka je pošla za njim, u njegov duboki san. Možda će sada doći njen, pomislila je. Nije. Zasvrbjelo ju je ispod lijeve dojke. Počešala se lijevom rukom iskrzanim noktom palca, onim što ga je ponekad grizla. Počela ga je brusiti noktom palca druge ruke. Tiho. Nadala se da će je to uspavati. Nije. Zurila je uvis. Netremice. Tada se sjetila stihova Riblje čorbe. Odjednom. „U 2 će čistači odneti đubre, u 3 će doneti jogurt i mleko, u 6 ćeš krenuti na posao, u 8 ću biti…“ Zastala je. „…Daleko“, rekla je završivši stih. Pogledala je na svjetlucave kazaljke sata pokraj uzglavlja. Bila su tek četiri. Zatim je zaspala.
Našla se na velikoj pozornici, obasjana mnoštvom reflektora. Neki glas na granici delirija uzvikivao je: „Gospođo Zdenka! Dogodilo se nešto nevjerojatno, nešto fantastično, nešto čudesno…, najčudesnije nešto što vam se moglo dogoditi! Dobili ste…vi ste dobiliii – jaaackpooooot!!! Molim jedan veliki aplauz zaaa gospođuuu Zdenkuuuuu!!!“ Osjećala se čudesno, osjećala se neopisivo, osjećala se ozareno, kao da je netko upalio svu gradsku rasvjetu u njoj. Dobila sam jackpot, rekla je u sebi, ustala i obukla onu zaboravljenu haljinu iz ormara. To ga je napola probudilo. – Ideš? – upitao ju je. – Idem – odgovorila mu je. – Izgledaš nekako drugačije – rekao joj je. Nekako si ozarena. – Tako se i osjećam – odgovorila mu je. – Vrlo si lijepa – rekao joj je. – Znam – odgovorila je. – Nekako si ljepša nego prije – rekao joj je. – Znam – potvrdila mu je. Pridigao se u postelji. – Zdenkice, mogao bih te… – rekao joj je. Zasmetalo joj je ono „Zdenkice“. Bilo je u neskladu s dimenzijama njenog osjećaja. – Idem – rekla je. – Moraš, znam – rekao je razočarano. – Dobila sam… – doviknula mu je na vratima. – Što? – upitao ju je. Nije mu odgovorila.
Sjela je u auto i trubeći odjurila u centar grada. Parkirala se propisno i pošla u glavnu ulicu. Ušla je u draguljarnicu. – Imate pravo, gospođo – rekao je draguljar, ogrlica od crnih bisera savršeno će pristajati uz vaš raskošni dekolte. To je savršen izbor, gospođo… Upitno ju je pogledao. Nije mu rekla ime. – Produžite je za još četiri zrna – rekla je, pljesnula rukama i izišla. U susjednom butiku isprobala je četiri različite unikatne haljine: jednu za vrlo mladu djevojku, jednu za izlaske u diskač, jednu za kazalište, jednu za svadbe. Isprobala je i jednu koja je bila kombinacija i prve i druge i treće i četvrte, i sve ih je ujedinjavala, kako joj je rekla vlasnica butika, osjećajući kako je obuzima ozarenost te žene pa se i ona počela smijati prilično glasno, što je i nju samu prilično iznenadilo.
– Ovu malo skratite, a ovu za nijansu stisnite u struku. Poslat ću po njih sutra – rekla je i neopisivo sretna izišla iz butika. Sjela je na klupu i sretnim očima promatrala prolaznike. Svi su izgledali sretni. Gledala ih je čitav sat. I njih je privlačila njena ozarenost, muškarce i žene, djecu u kolicima koja su mahala malim rukama hvatajući nešto, nije važno što, gospođe sa psima koji su prolazeći pokraj nje brže mahali repovima, skakućući tražili sladoled i odmah ga dobivali kod prodavača na malom štandu s naslikanim polarnim medvjedom kojem je iz nasmiješene njuške izvirivao natpis: I SCREAM ICECREAM! – Ovaj je za vas, gospođo – rekao joj je prodavač. – Vanilija s kandiranim voćem. Vi mi donosite sreću – dodao je. Ne znam zašto, ali to je tako. – Ja znam – odgovorila mu je i otišla laganim, lepršavim korakom.
Pošla je na groblje i umiješala se u pogrebnu povorku. Njen osjećaj sreće i ozarenosti prešao je i na ožalošćene. Sa zahvalnim su je smješkom pogledavali kimajući joj glavom. Klecavo zvono imalo je zvuk kariljona. Odšetala se zatim na uzvisinu iznad grada. Bila je uvjerena da se na njen blistavi pogled pali jedno po jedno svjetlo na prozorima Donjega grada. Nije ni primijetila da je netko sjeo do nje. Bio je njenih godina. Nasmiješila mu se. Stavio joj je ruku na koljeno. – Dobila sam – rekla mu je. – Onda oprostite – odgovorio joj je, drugi put… – Ne to – rekla mu je, dobila sam… Poljubila ga je, digla se i otišla. – Što ste dobili? – upitao je viknuvši za njom. – Niste valjda… Zastao je. – Jesam – rekla je i ušla u taksi koji se na njen znak zaustavio ispod ulične svjetiljke koja je upravo tada zasjala. Vozač je počeo voziti sve brže. – Vi ste sjajni – rekao joj je bez ikakva povoda.
Oglasio se mobitel. – Je li Zdenka bolesna? – upitao ga je poznat mu glas. – Nije – odgovorio je njen muž. Jutros je pošla na posao, kao i obično. – Nije se pojavila – odgovorio mu je taj glas. Nazvao je policiju. – Ne zabrinjavajte se – rekli su. Pričekajte 24 sata. Ako se dotad ne pojavi, organizirat ćemo potragu. Žene su… – Znam – rekao je.
– Hoćete li da vas još vozim – upitao ju je taksist. – Vozite – odgovorila mu je. – Kamo? – Daleko – rekla je. – Gdje je to – upitao ju je. – Vi znate – odgovorila mu je. – Znam – rekao je i dao gas.
Vraćala se kući. Počela je padati kiša. Nije joj smetala. Suze su joj bile podjednako krupne kao i kapi kiše. Osjećala je sreću brišući oči, nasmijana, rascvjetana, očarana, pokapana pod kišom. – Zdenka, traže vas – rekla joj je susjeda na stubištu. – Zovem se Barbara – odgovorila joj je. – Danas nisi bila na poslu – rekao joj je. – Jesam – odgovorila mu je i, svlačeći se, utrčala u tuš-kabinu. – Dobila sam… – rekla je. – Što? – upitao ju je. Zatvorila je vrata kabine i otvorila tuš. – Jackpot – odgovorila mu je. – U snu! U snu! – dovikivala je. – Ne čujem što mi govoriš – ponavljao je. Držala je slušalicu tuša na usnama, kao da je telefonska, i smanjujući snagu mlaza tiho u nju govorila: – U dva će čistači odnijeti smeće, u tri će donijeti jogurt i mlijeko, u šest ćeš krenuti na posao, u osam ću biti daleko… Zatvorila je vodu, između suza izišla iz kabine i stala preda nj. – Sada me možeš – rekla je.
Jednom prilikom sam ovdje već napisao, ali vidim da se to ne čita pa ću ponoviti: Luko, drž' se ti poezije. Nemoj svoju reputaciju tako omalovažavati, ostavi prozu onima koji je znaju pisati, brate. Ovo je jednostavno - očajno.